Ovo je opis knjige čije čitanje preporučujem baš svakome. Ali i priča o (ne)cijepljenju.
Kognitivna disonanca pojava je koju susrećemo ne tako rijetko, pa i sami se često s njom susretnemo mnogo puta tijekom vlastitog života: riječ je o stresu kojeg pojedinac doživljava kad prihvaća dvije različite ideje ili vjerovanja, a koji su u svojoj naravi isključivi. U takvim situacijama najčešći izlaz kojeg osoba primjenjuje je modifikacija jednog od suprotstavljenih elemenata kako bi se smanjio ili eliminirao sraz koji nastaje u njegovoj glavi, pri čemu modifikacija može u značajnoj mjeri promijeniti izvornu ideju a da pri tome pojedinac i dalje smatra kako tako promijenjena ideja ne samo da nije drugačija od izvorne, već da joj je zapravo istovjetna.
Jedna od paradigmi kognitivne disonance je tzv. “belief disconfirmation”, kad se stvarni događaji ne podudaraju s određenim vjerovanjem. Osobe pogođene ovim problemom nastoje ga razriješiti prilagođavanjem vjerovanja ili jednostavnim nijekanjem činjenica kako bi se vjerovanje prilagodilo objektivnoj stvarnosti događaja ili se stvorio privid objektivne stvarnosti koji potvrđuje vjerovanje.
Kognitivna disonanca nije rijedak fenomen. Nije tu riječ o poremećaju ili bolesti, već o načinu na koji funkcionira ljudski mozak: kao što je, primjerice, mozak građen tako da u svemu traži pravilnost ili uzorak (a koja nam njegova autonomna funkcija omogućuje onaj lijepi fenomen prepoznavanja mnoštva likova u oblacima), jednako tako je građen da izbjegava konfliktne informacije i pronalazi rješenje koje smanjuje tu napetost.
Razrješenje kognitivne disonance često je posve automatiziran proces, pri čemu mozak ne mora nužno izabrati najbolje rješenje; svako “dovoljno dobro” rješenje koje nam omogućuje preživljavanje bit će Ok: na semaforu je crveno svjetlo (STOP!), ali vozila su dovoljno daleko da možemo mirno prijeći cestu – dok tako gledamo u semafor i prema vozilima, naš mozak razrješuje kognitivnu disonancu: potrebu da poslušamo crveno svjetlo koje nas štiti od gubitka života i potrebu da prijeđemo na drugu stranu ulice, pri čemu postoji opasnost od gubitka života; jedno isključuje drugo, a mi smo pritom i svjesni zašto je tome tako. U praksi se to dvojenje razrješava ovisno o udaljenosti i brzini vozila: obično ćemo, zaključimo li da su vozila dovoljno daleko da nam ne ugrožavaju život (a nema ni policajca u blizini), prijeći cestu.
U suprotnom slučaju, kad su vozila dovoljno blizu da bi nam možda mogla ugroziti život, kognitivna disonanca obično bude riješena u korist mirnog čekanja zelenog svjetla – iako bismo i u tom slučaju možda mogli sigurno pretrčati na drugi kraj ulice: vrlo je vjerojatno da bi vozači zakočili na vrijeme.
Automatsko razrješenje konflikta rijetko kad svjesno primjećujemo, ali jednako tako teško osvještavamo situacije koje su daleko cerebralnije naravi, koje uključuju apstraktne tvorbe i konstrukte za koje su nužni viši mentalni procesi: čak i tu, ispostavlja se, automatizam često vodi glavnu riječ.
I tako smo stigli do knjige koju vam želim preporučiti. “Kad proročanstvo zakaže”, u izvornom obliku When prophecy fails (Festinger, Riecken, Schachter) je psihološka studija tog fenomena, izražena kroz stvarne protagoniste stvarnog događaja u jednom američkom gradu.
Knjiga je srećom izdana 1956. godine, u vrijeme kad su etička načela bila nešto opuštenija, jer bi danas vjerojatno iz etičkih razloga bilo nemoguće ponoviti ovaj eksperiment.
Autori su se, naime, ubacili u malu grupu ljudi predvođenu s nekoliko “vidioca”, osoba koje su tvrdile kako mogu komunicirati s vanzemaljcima kroz “automatizirano pisanje”. Bilo je to zlatno vrijeme parapsiholoških fenomena i letećih tanjura, parapsiholoških klubova i klubova pratitelja NLO-a na noćnom nebu, pa je priča o smaku svijeta i vanzemaljcima koji spašavaju izabrane sasvim lijepo legla općoj populaciji.
Autori studije ubacili su se u navedenu grupu kako bi iz prve ruke mogli svjedočiti tijeku događaja i promatrati ponašanje sudionika. Da će se dogoditi kognitivna disonanca bili su posve sigurni, jer su vođe grupe tvrdili kako će za nekoliko mjeseci doći do smaka svijeta, a samo izabrane će vanzemaljci svojim letećim tanjurima odvesti u sigurnost svjetova na višim vibracijama. Najveći dio knjige prozne je naravi i prenosi radnje i stavove članova zajednice, njihove zajedničke sastanke i probleme s kojima se susreću, te neizbježan (i za neupućene možda malo iznenađujuć) rasplet situacije nakon što dan propasti čovječanstva dođe i posve mirno prođe.
Iako je riječ o istraživanju, knjiga je pisana vrlo pitko i u stilu napetog romana (hrv: uzbudljivca), čitatelja uvodi u stanje uma protagonista i analizira način na koji akteri svaki za sebe rješavaju kognitivnu disonancu, te kako se usklađuju kako bi zadržali privid valjanosti vlastitog vjerovanja.
Toplo preporučujem čitanje ove knjige, jer mi se čini kako je ona ključ za razumijevanje ljudi koji žele izbjeći cijepljenje djece pod svaku cijenu.
U Splitsko-dalmatinskoj se županiji, naime, dogodiše ospice. Ospice su vrlo zarazna bolest koja može biti smrtonosna, a zaražena osoba može zaraziti do 90% osoba koje dođu u kontakt s njom, najčešće u inkubacijskom periodu dok ni bolesnik nije svjestan da je bolestan.
I tu dolazimo do prvog znaka kognitivne disonance, kad protivnici cijepljenja tvrde kako je riječ o bezopasnoj dječjoj bolesti, najčešće pobrkavši za po djecu relativno bezazlene vodene kozice s nimalo bezazlenim ospicama.
Moguće je da ti ljudi zbilja vjeruju kako su vodene kozice zapravo ospice – izgledaju slično, a oni su vjerojatno preboljeli vodene kozice kao djeca i nije im bilo ništa. U konfliktu između straha od cijepljenja djeteta nečim za što su uvjereni da mu može samo škoditi i činjenice da ospice vrlo realno prijete njihovoj djeci, rješenje koje pomiruje konfliktnu situaciju je proglasiti ospice lakom bolešću u razini vodenih kozica, jer time percipirana opasnost od zaraze djeteta tim virusom postaje zanemariva u odnosu na percipiranu opasnost da im dijete od cijepljenja postane autistično. K tome je autizam trajan, a ospice dođu pa prođu, pa je tako bolje riskirati ospice, pogotovo ako smo ih racionalizirali kao bolest koja i nije tako strašna kao što to liječnici tvrde.
Osobno, fascinantno mi je koliko religiozno se protivnici cijepljenja drže tvrdnji koje ne stoje, ili koje su dokazano neistinite, odbijajući svaku argumentiranu tvrdnju druge strane, ako treba jednostavno otpisavši tvrdnju kao zavjeru farmaceutske industrije koja a priori diskvalificira bilo kakav argument druge strane.
Odbijanje prihvaćanja argumenta druge strane ekstremni je oblik kognitivne disonance, u kojem primatelj informacije istu odbacuje samo zato što dolazi iz vanjskog izvora kojem se ne vjeruje; informacije koje primatelj ima nastale su selektivnim izborom samog primatelja (kroz razmjenu mišljenja s ljudima koji dijele iste ili slične stavove ili kroz selektivno traženje afirmativnih informacija na Internetu koje će potvrditi primateljev bias) i zato su internalizirane, prihvaćene kao osobni stavovi; sve ono što pobija te stavove – a to redovito dolazi izvana, od drugih ljudi ili izvora informacija – samim time je manje vrijedno, nevjerodostojno i na kraju krajeva lažno. Razrješenje disonance u takvom je slučaju uistinu jednostavno: naprosto ćemo odbaciti sve vanjske informacije kao nešto lažno, nešto čemu se ne smije vjerovati. Na taj način ekspresno smo razriješili konflikt i svijet je, barem naš mali, ponovo postao sretno mjesto.
Dok se ne dogodi nešto ozbiljno. Polio, recimo – polio je vrlo ozbiljna bolest s dramatičnim doživotnim posljedicama.
Pitam se, dogodi li se da se u Hrvatskoj ponovo pojavi polio, što bi uistinu učinili protivnici cijepljenja? Oni najtvrdokorniji, bojim se, ne bi od svojih uvjerenja odustali ni po cijenu vlastitog zdravlja i zdravlja svih oko sebe.
Ne trebamo, nažalost, čekati na nesreću takve vrste: sjetimo se samo slučaja roditelja koji su odbili medicinski liječiti vlastito dijete od limfoma, već su odlučili liječiti ga “prirodnim pripravcima”. Da skratimo priču, dijete nažalost nije preživjelo alternativni fundamentalizam svojih roditelja (iako medicina danas vrlo dobro liječi non-Hodkins, posebice u dječjoj dobi) koji su čak i bježali od policije kako bi zaštitili svoje dijete od zlih medicinara koji im silom žele liječiti dijete otrovima farmaceutske industrije.
Slijed događaja opisan u ovom novinskom članku, mračan i težak za čitanje, svjedoči o ekstremnom fundamentalizmu čija duboka ukorijenjenost možda nikad nije ni dovela roditelje u situaciju kognitivne disonance – za njih konflikta nije ni bilo: postojala je njihova istina i, s druge strane, zavjera farmaceutske industrije i zlih medicinara.
U tom smislu posebno zastrašujuće zvuči izjava oca djeteta da će tužiti KBC Kantrida i sve odgovorne koji su liječili dječaka: “Uz psovke i uvrede, liječnik je iščupao dijete majci iz ruku. Bilo je oko 1 i 30 ujutro, a već u 2 sata i 56 minuta su nam rekli da je naš sin preminuo. Na njegovu mrtvom tijelu uspio sam izbrojati 12 uboda i neću se smiriti dok ne otkrijem što su mu sve ubrizgali.”
Reanimacija nije nježan proces: umirućeg se bode, intubira, injektira, stišće, prevrće, šokira i tlači. I sve se to radi dobro proučenim, efikasnim metodama i s jasnim, vrlo opravdanim ciljem: spašavanjem života. Ta procedura ponekad laicima može izgledati zastrašujuće, ali radi.
Ayurvedsko polijevanje toplog mirisnog ulja po čelu umirućeg možda nije rezultiralo nikakvim ubodima, ali nije niti spasilo život.
Srećom, nemamo mnogo ovako groznih primjera kako stvari mogu krenuti po zlu kad nečija uvjerenja nadjačaju glas razuma. Nasuprot takvim ekstremima polako ustaju pedijatri koji sve jasnije daju do znanja da djeca moraju biti cijepljena, pa čak odbijaju prihvatiti novu necijepljenu djecu, a pedijatrica iz Lenarta u Sloveniji čak je od liječničke komore zatražila odobrenje da takav postupak racionalizira prigovorom savjesti i odbije liječiti necijepljenu djecu, osim u hitnim slučajevima.
U takvoj situaciji s razlogom se razjari mnogi anti-vax roditelj uvjeren da liječnik ima raditi kako mu on roditelj nalaže, a ne struka; u ovom slučaju riječ je o disonanci čiji se konflikt ne može lako razriješiti: nasuprot strahu od cjepiva nalazi se liječnik koji ne popušta, a koji je od vitalne važnosti za zdravlje djeteta. Nemogućnost razrješenja konflikta na način koji bi dao za pravo roditelju (jer mora popustiti pedijatru ako želi – a želi – primjerenu zdravstvenu skrb za svoje dijete) stvara frustraciju, što je očekivana reakcija u takvim situacijama. U svemu tome onaj glavni motiv ponašanja – dijete – postaje ničijom voljom drugorazredan faktor i u cijeloj toj priči kolateralna žrtva.
Opet, valja razumjeti i roditelje koji svom djetetu žele samo najbolje, a nemaju dovoljno znanja ili obrazovanja da bi o cijepljenju dali stručan sud, pa upijaju sve informacije do kojih mogu doći, često nediskriminatorno.
Tako osim često teško razumljivih stručnih objašnjenja prikupe i informacije koje su u svojoj naravi lažne, ali su napisane tako da izazovu psihološki efekt (priče o autizmu koje izazivaju strah od cijepljenja, generičke priče o teškim metalima i svakojakoj kemiji koje je teško razumjeti, ali svi znaju da su metali i kemije u organizmu otrovni…) i na neki način daju težinu u umu zabrinutog roditelja, veću težinu nego što je imaju sirovi, jasni znanstveni podaci koji ne pucaju na strahove, ali traže nešto edukacije i kognitivni napor za ispravnu interpretaciju.
Suprotstavljene informacije u umu roditelja stvaraju kognitivnu disonancu koju je moguće razriješiti na dva načina: ulaganjem mentalnog napora koji daje šansu znanstvenim dokazima da pokažu svoju snagu, ili prepuštanjem odluke podsvjesnom, gdje informacije koje straše imaju ogromnu prednost jer je podsvjesno u nama evolucijski “istrenirano” da reagira prije svega na ugroze.
Baš zato biste trebali pročitati onu knjigu: svi smo podložni kognitivnoj disonanci i, ukoliko ne uložimo svjestan mentalni napor da razlučimo konflikt ako treba i odustajanjem od svojih uvjerenja, prepustit ćemo odluku nesvjesnom dijelu svog mozga. Taj je obično s logikom na vi, pa čovjeka može nagovoriti na najblesavije racionalizacije, baš poput aktera iz knjige “Kad proročanstvo zakaže”.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
