Žiri glavnog takmičarskog programa 70. filmskog festivala u Cannesu kojim je predsedavao Pedro Almovodar je na sinoćnoj ceremoniji objavio i dodelio nagrade, iznenađujuće poklapajuće sa mišljenjima kritičara, Bilo je i nekoliko novina – ne samo što je nagrada za najbolji scenario podeljena između dua Yorgos Lanthimos & Efthimis Filippou za The Killing of The Sacred Deer i Lynne Ramsey za You Were Never Really Here (za koji je vodila i režiju), već je Nicole Kidman – u Cannesu prisutna sa ulogama u čak četiri filma od kojih dva u glavnom takmičarskom programu (The Killing of The Sacred Deer Yorgosa Lanthimiosa i The Beguiled Sofie Coppole) – data specijalna nagrada 70. jubilarnog festvalskog izdanja.
Zlatnu Palmu je kasirao Kvadrat Rubena Östlunda, čiji je kvalitet od početka govorio o tome da je jedan od najjačih kandidata za ovo priznanje. Grand Prix je otišao 120 Beats per Minute Robina Campilla o borbi pariskih aktivista Act Up protiv indiferentnosti prema obolelima od SIDE tokom 1990-ih, u vreme u kome je broj inficiranih i već preminulih bio vrtoglavo visok. Campillo koji je pripadao pokretu i koji je pretrpeo gubitke kroz smrt prijatelja i svog partnera, ume da zaroni u prošlost koju oslikava živopisno, konstruišući narativ oko serije sastanaka na kojima članovi Act Upa donose odluke o konkretnim aktivnostima za promenu javne svesti o ovoj bolesti. Svojim pažljivo skrojenim planovima aktivisti se bore da utiču na medicinske institucije i farmaceutske kuće, pa čak i na vladu da donese konkretne mere za poboljšanje kvaliteta života obolelih i njihovo lečenje. Doba konfuzije, straha i dubokih stigmi vezanih za SIDU je teško preneti u koherentnu vizuelnu priču i filmovi koji su se do sada bavili samim početcima epidemije se mogu izbrojati na prstima obe ruke, a takvi bez želje za jeftinom manipulacijom emocija gledališta su još ređi, među njima The Normal Heart, TV drama Ryana Murphya za koju je scenario napisao Larry Krammer, prema svome kazališnom komadu ili As Is Michaela Lindsay-Hogga (1986), takođe spakovanog na ekran posle uspeha na bini. Campillu je ovo takoreći druga srećna godina zaredom, pošto je bio koscenarista filma Laurenta Canteta The Class, prošlogodišnjeg dobitnika Zlatne Palme. (8/10)
Priznanje za Najbolju režiju tek drugi put u istoriji postojanja festivala odlazi u ženske ruke – Sofiji Coppoli za The Beguiled baziranom na romanu The Painted Devil Thomasa P.Cullinana, prema scenariju koji je adaptirala za film. The Beguiled ne može da se meri sa originalom Dona Siegela iz 1971. u kome su glavne uloge tumačili Clint Eastwood i Geraldine Page, ali će se pamtiti kao filmsko ostvarenje sa odličnim kastingom i pametnom režijom koje prati priču unionističkog vojnika koji se tokom američkog građanskog rata oporavlja od ranjavanja u “seminaru za mlade devojke” na neprijateljskom jugu zemlje, u Virdžiniji.
Pri svome svakodnevnom traganju za jestivim gljivama u šumi koja okružuje pansion pod patronatom odgajateljice Marthe Farnsworth (Nicole Kidman), osmogodišnja devojčica Amy (Oona Laurence) pronalazi iznemoglog kaplara Johna McBurneya (Colin Farrell) kome nudi da ga odvede na sigurno mesto za oporavak. Reakcija upraviteljice i učiteljice Edwine (Kirsten Dunst) koje se staraju o devojčicama je očekivano hladna i samo moralna dilema ih sprečava da obaveste vojnike konfederacije o njegovom boravku u opulentnoj beloj vili sakrivenoj u šumi. Šarmantan i zgodan zarobljenik koga drže pod ključem u sobi je neizmenično negovan od strane dve odrale žene i ubrzo postaje fascinacija svih stanovnica kuće koje započinju takmičenje u osvajanju njegovog srca. Prva polovina filma je sporotaktna i oslobođena drugih dešavanja sem kostimirane parade žena svih starosnih dobi koje se zabavljaju vezom, kuvanjem i kolektivnim čitanjem iz Biblije i prikradanjem zabranjenoj sobi. Tenzija iz Siegelovog originala nedostaje u ključnim dešavanjima koja radnju dovode do kulminacije i osvetoljubiv akt amputacije vojnikove noge koji je u verziji iz 1971. jasan čin perverznog preuzimanja dominacije nad nemoćnim ranjenikom koji se suprotstavlja ideji o totalnoj subordinaciji gošćama, kod Coppole postaje tek deo čitavog sklopa priče, oljušten od metafore. Motivi za Marthinu odluku da izvrši amputaciju postaju spekulativni, a ljubavna priča koja se između Johna i bezkarakterne Edwine tek razvija, rastrzana je između rediteljkinih odluka kako da joj pristupi. Film je estetska manipulacija odnosa muškarac-žena u kojoj Farrell jedva da dolazi do polovine svog potencijala, suštinski suprotno Eastwoodovoj interpretaciji od pre četrdeset godina. Uočljivo je i potpuno odsustvo robova koji u knjizi imaju neosporno bitnu ulogu, a hladno vođeni dijalozi u izmenama mišljenja i izjava, kao i čudna muzička praznina u filmu jedne rediteljke koja je poznata po primeni nezaboravnih muzičkih skorova u svojoj kinematografiji, lome veliki komad saživljavanja sa radnjom. Spas se nalazi u sanjivoj fotografskoj intervenciji Philippa Le Lourda, poigravanjem svetlom koje atmosferu menja od preteće do nežne, prijateljske kulise. Coppola je svesna onoga što radi i bez obzira na pomenute mane, film funkcioniše i treba ga pogledati. Treba napomenuti i Elle Fanning koja je izvanredna u jednoj od ključnih uloga ljubomorne tinejdžerke. (6/10)
Najbolja glumica je Diane Kruger za svoju jaku interpretaciju žene u filmu osvete Fatiha Akina In The Fade, koja preko noći, posle terorističkog napada motivisanih rasizmom, gubi muža i sina. Inspirisan istinitim događajima posle bombaških napada pripadnika radikalne desne stranke NSU na ljude inostranog porekla koji su u Nemačkoj samo 2011. odneli devet života, Akin se okreće jednom od problema u rešavanju ovakve vrste zločina – EU svoje imigrante još uvek tretira sa dozom skepse, rada da poveruje da su žrtve krive za svoj tragičan kraj. To je slučaj i sa Kurdom Nurijem Sekercijem (Numan Acar), sudskim tumačem koji vodi idiličan prodičan život sa svojom ženom Katjom (Diane Kruger) i šestogodišnjim sinom Roccom (Rafael Santana). Kada njegova kancelarija odleti u vazduh brišući njegov i sinovljev život, policija prvo istražuje njegovo kriminalno poreklo, pokušavajući da dokaže upletenost u sumnjive aktivnosti zbog prekršaja počinjenog daleko u prošlosti; Nuri je odležao četiri godine zatvorske kazne zbog dilovanja drogama, posle čega je potpuno promenio svoj život i posvetio za porodici, školovanju i građenju karijere na prevodima sudskih procesa i papira potrebnih da isti teku po protokolu. Skrhana bolom, Katja se bori sa sve razmahanijim teorijama policije i njene najbliže okoline o pozadini ubistva Nurija, koga iako je upoznala na koledžu kupujući od nejga travu, dovoljno dobro poznaje da se povede teorijama koje se oko njegove smrti pletu. Porodica nije od velike pomoći i ona se nalazi sama u verovanju da je atentat rođen iz rasističke mržnje. Pre nego što se ispostavi da se istina poklapa sa Katjinim sumnjama, njoj se javljaju detalji iz dana nesreće i policiji daje opis mlade žene koju je opomenula da zaključa svoj skupoceni bicikl sa metalnim koferčićem na stražnjem točku, sličnom onima koje imaju motciklisti. Taj detalj kasnije postaje ključan u sudskom procesu u kome na osuđeničkoj klupi sedi mladi bračni par Möller, obuzet mržnjom prema strancima. Lažni svedok – vlasnik hotela u Grčkoj, i sam pripadnik jedne od neo-naci grupa u svojoj zemlji, prestupnicima daje jak alibi zbog čega su oboje pušteni na slobodu i Katja počinje da deluje na svoju ruku, u borbi za pravdu. Jedina potpora koju nalazi je u mladom advokatu Danilu, porodičnom prijatelju, očajnom zbog izgubljenog procesa i zabrinutim za Katjino duševno stanje.
Kruger se konačno nalazi u jednoj ulozi na svom maternjem jeziku i njena gluma je ono što drži ovaj film – nenašminkana, raščupane kose i tela prekrivenih tetovažama, stalno sa cigaretom ili opijatima u ustima, ona je ubedljiva u koži žene nespremne na kompromise. Iako je tehnički dobro izveden, film nema tu dramaturšku težinu da se izdigne iznad sijaset drugih koja se bave sličnim temama. Razlog da se upamti je izvanredna muzika koju je za film komponovao frontmen benda Queens of The Stone Age Joshua Homme. (4/10)
Joaqin Phoenix je, prema žiriju, najbolji glumac za svoju interpretaciju najamnika Joea u trileru You Were Never Really Here Lynne Remsey, nastalog prema autorkinoj adaptaciji priče američkog pisca Johnatana Amesa. Posle petogodišnje pauze od We Have to Talk About Kevin, škotska rediteljka je skovala film neujednačenog tempa sa flashbackovima svog anti-heroja koji seku kroz radnju, dajući delove informacija o njegovoj traumom protkanoj prošlosti, na primer – asfikcije kojima je primoravan u detinjstvu a koje u današnjici koristi kao metod kontrole uma, sećanja na par traumatičnih doživljaja negde na ratištu i par sekvenci iz FBI prošlosti, na takav način raspršenih po filmu, da je potrebna iznimna koncentracija za slaganje kockica mozaika.
U uvodnoj sceni, Joe je tek duh koji uklanja dokazne materijale u hotelskoj sobi negde u Aziji, i gledalac je vođen na pogrešan put u mišljenju da gleda serijskog ubicu čiji krvavi put polako počinje da mu se odmotava pred očima. Njegova glava je pokrivena kapuljačom, lice zaraslo u zamršenu bradu, u ruci se nalazi krvavi malj, nasrtnik na ulici je složen u krpu jada pri pokušaju da ga opljačka. Tek prostrvši tepih za triler, Remsey se zapućuje ka teritoriji psiho-drame sa svojim junakom koji se vraća pod okrilje porodičnog doma u New York-u kome se stara o ostareloj, demencijom pogođenoj majci. Joe svakodnevno „meditira“ sa nezaobilaznom plastičnom kesom na glavi, duboko oprezan i sumnjičav prema okolini i okružen samoćom. Do zapleta dolazi novim „komisionim poslom“ kada mu senator demokratske stranke Votto (Alex Manette) u zadatak daje da pronađe njegovu maloletnu ćerku Ninu (Ekatarina Samsonov), dopalu u ruke organizovane mafije koja je specijalizovana na prostituciju dece. Počinje akcija spašavanja u kojoj sve polazi naopačke zbog korumpcijom i perverznim ukusima visokih političara motivisanih zločina i ispostavlja se da ništa nije onako kao što izgleda. Otac se pretvara u predatora koji je izgubio svoju omiljenu žrtvu, njegov konkurent se takođe ispostavlja kao njen obožavalac, sa sobom prilagođenom iživljavanju svojih bolesnih seksualnih fantazija. Joev pažljivo konstrusan svet sigurnosti se ruši i jedini preživeli savetnik je devojčica koju spašava, ali čija je sudbina jednako uništena kao njegova. You Were Never Really Here je tobogan nelagodnosti na kome Phoenix diktira brzinu vožnje, bez mnogo reči, ali sa velikim glumačkim umećem.
Posle prve kolaboracije sa Remsey na We Have to Talk About Kevin, Jonny Grenwood (gitarista Radioheada) se vraća kao autor odlične, jezom prožete originalne muzike za film. Zbog odsustva odjavne špice, film je očigledno predat u Cannes u poslednjem trenutku i vrlo je verovatno da će doživeti par izmena pre nego što bude spreman za bioskopsku distribuciju. (7/10)
Zlatna kamera: iza Mlade Žene (Un Certain Regard), debi igranog dugog metra Francuskinje Léonor Seraille nastalog prema sopstvenom scenariju, stoji skoro 100% ženski tim. “Nadam se da ovakve stvari jednoga dana neće biti tema i da će postati normalno da se naše pozicije u filmskom biznisu ujednače”, poručila je Seraille pred premijeru u Sali Debussy mnogobrojnoj publici. Mlada žena u njenom filmu je Paula (Laetitia Dosch) – detinje spontana, manična tridesetineštogodišnjakinja koju upoznajemo u uvodnoj sceni u kojo se, iz besa što joj momak ne dozvoljava da uđe u stan, svom silinom zaleće glavom u vrata i stropoštava se na pod kao vreća krompira. Zašto, saznaje se u narednoj sceni u kojoj u bolnici strpljivom psihologu objašnjava genezu i raspadanje velike ljubavi sa fotografom koji “svoju slavu duguje njenom portretu”. Gubeći nerve u još jednom napadu besa zbog pogrešnjih pitanja, ona počinje da randalora u ordinaciji dok je bolničko osoblje ne ukroti. Paula se budi sa kataterom u veni u društvu nepoznate devojke kojoj krade kaput i beži iz bolnice. Živci nisu njena jača strana, ali tvrdoglavost da uđe u stan koji je do skora bio njen ne jenjava. Paula nikada u životu nije radila i luksuz koji je uživala u vezi sa dobrostojećim fotografom je od nje napravio nesposobnog društvenog parazita, bez realne veze za novac i ljude koji imaju posao. Oštar jezik joj zamandaljuje jedina otvorena vrata i ona se nalazi na ulici bez ideje kod koga i gde da se smesti. Zajedno sa persijskom mačkom njenog nekadašnjeg koju pronalazi pred vratima zgrade, ona se zapućuje u nepoznato u potrazi za opcijama. Pauli sviće da mora da se prilagodi novonastalim okolnostima. U praonici otkriva oglas u kome neka žena traži “maljavog i strasnog ljubavnika”, okreće ga i objašnjava da nije možda to što gospođa traži, ali da traži posao. U narednom trenutku, sa lažiranom pričom o radnom iskustvu, već se seli u kuću samohrane majke kao bejbisiterka njenoj usamljenoj ćerki. Spontanost sa kojom se ophodi sa detetom koje se sve više vezuje za nju, izaziva majčinu ljubomoru i Paula je ponovo na ulici.U njenoj ludoj trci za poslom, sa biografijom ispisanom rukom na parčetu papira, ona konačno pronalazi i posao i sebe i sazreva pod pritiskom teških okolnosti. Laetitia Dosch je ime koje treba zapamtiti, jer će joj glavna uloga u ovome filmu sigurno otvoriti mnoge interesantne mogućnosti. Seraille je uspela da 97 minuta portretira tipičnu predstavnicu “first world problems” generacije, ušuškane u svet lagodnosti dok ružičasta sapunica ne prsne i prezentuje surovu realnost. Kamera Emila Nobleta se kreće u ritmu Pauline nestabilne prirode. (7/10)
KOMPLETNA LISTA NAGRADA:
Takmičenje
Zlatna Palma: “The Square” (Ruben Östlund)
Nagrada 70-godišnjice: Nicole Kidman
Grand Prix: “BPM (Beats Per Minute)” (Robin Campillo)
Režija: Sofia Coppola, “The Beguiled”
Glumac: Joaquin Phoenix, “You Were Never Really Here”
Glumica: Diane Kruger, “In the Fade”
Nagrada žirija: “Loveless” (Andrey Zvyagintsev)
Scenario (ekskluzivno dodeljena za dva autorska teksta): “The Killing of a Sacred Deer” (Yorgos Lanthimos, Efthimis Filippou) I “You Were Never Really Here” (Lynne Ramsay)
OSTALE NAGRADE
Camera d’Or: ‘Jeune femme’ (Montparnasse-Bienvenüe) (Léonor Serraille)
Zlatna Palma za kratki film: ‘Xiao Cheng Er Yue’ (Qiu Yang)
Specijalan pomen (kratki film): ‘Katto’ (Teppo Airaksinen)
Golden Eye nagrada za dokumentarni film: ‘Faces Places’ (Visages Villages) (Agnès Varda, JR)
Nagrada ekumenskog žirija: ‘Radiance’ (Naomi Kawase)
Un Certain regard
Nagrada Un Certain Regard: ‘A Man of Integrity’, Mohammad Rasoulof
Najbolji reditelj: Taylor Sheridan, ‘Wind River’
Nagrada žirija: Michel Franco, ‘April’s Daughter’
Najbolji performans: Jasmine Trinca, ‘Fortunata’
Nagrada Poetry of Cinema (za scenario): Mathieu Amalric, ‘Barbara’
Director’s Fortnight
Art Cinema Award: ‘The Rider’ (Chloe Zhao)
Nagrada udruženja dramskih autora I kompozitora (podeljena na 2): ‘Lover for a Day’ (Philippe Garrel) and ‘Let the Sunshine In’ (Claire Denis)
Europa Cinemas Label: ‘A Ciambra’ (Jonas Carpignano)
Nedelja Kritike
Velika Nagrada: ‘Makala’ (Emmanuel Gras)
Visionary Prize: ‘Gabriel and the Mountain’ (Fellipe Barbosa)
Nagrada udruženja dramskih autora I kompozitora: ‘Ava’ (Léa Mysius)
Fipresci
Takmičenje: ‘BPM (Beats Per Minute)’
Un Certain Regard: ‘Closeness’ (Kantemir Balagov)
Directors’ Fortnight: ‘The Nothing Factory’ (Pedro Pinho)
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.