Najveći finski redatelj današnjice, Aki Kaurismaki, nakon šest godina vratio se novim filmom ‘Druga strana nade’ o sirijskom izbjeglici u Finskoj. Film je nagrađen u Berlinu, a sutra dolazi u hrvatska kina.
‘Druga strana nade’ drugi je dio trilogije, a s ovogodišnjeg se Berlinalea vratio sa Srebrnim medvjedom za najbolju režiju, koju je ‘čudnovati’ Aki iz još čudnovatijeg razloga primio tek sa svog udaljenog sjedala (kako bi učinio vjerojatno i lik iz njegova filma), ali je prema glasovima svih akreditiranih novinara na Festivalu, osvojio ‘zlatnu medalju’ za najbolji film. Sarajevo film festival ponosno je, uz gostovanje glumačke ekipe, svoju filmsku pozornicu otvorio upravo ovim filmom, koji je premijeru doživio i u Hrvatskoj, i to na filmskim festivalima u Puli i Vukovaru.
Kad Finac ima sreće, a Sirijac ne
Gorko-slatka priča o jednom prijateljstvu, izbjegličkom mraku te društveno-socijalnom jazu koji ‘trese’ zvono za uzbunu, prati sudbinu sirijskog izbjeglice Khaleda, slijepog putnika na teretnom brodu koji se iskrcava u Helsinki, kako bi, iako s malo nade u uspjeh, zatražio azil. Wikström je pak trgovački putnik koji prodaje muške kravate i košulje, a kada ga u kockarnici na pokeru nenadano posluži sreća, okreće leđa trgovini i kupuje restoran u najudaljenijem kutku Helsinkija. Njihovi se putevi spoje nakon 40 minuta filma, nakon što je Khaledova molba za azil odbijena, a on ostaje ilegalno i vucarajući se po podzemlju i ulicama finskog glavnog grada, jednu večer zaspi u stražnjem dvorištu Wikströmova restorana koji mu pruža slamku (egzistencijalnog ) spasa – krov nad glavom i posao. ‘Njih dvojica u bendu’, konobarica i pas stvaraju utopijsku zajednicu, tako tipičnu za Akija Kaurismakija, u kojoj njihov suživot spojen sudbinom, koji sjaji toplinom, razumijevanjem i suosjećanjem, pokazuje da svijet može i treba biti bolje mjesto.
Uzet će nam poslove, žene i aute?!
„Ovim sam filmom želio, koliko je u mojoj moći, promijeniti europsko shvaćanje problema izbjeglica, na koje se gleda ili kao žrtve koje treba žaliti ili pak drske ekononske emigrante koji će nam preoteti naše poslove, naše supruge i naše automobile. No riječ je samo o klišejima i predrasudama. Tijekom europske povijesti njihova je sudbina, kao i (ne)prihvaćanje, uvelike nesretno. Često priznajem da je film ‘Druga strana nade’ do neke mjere ono što se podrazumijeva pod pojmom ‘tendenciozan’. Ovo je film koji želi promijeniti mišljenja i stavove gledatelja, ali bez pretjeranog obzira. Da bi to postigao, on manipulira njihovim osjećajima.Takav pokušaj mora, naravno, doživjeti fijasko. No, nadam se, da ono što će od njega u konačnici ostati, je potpuna i ponešto melankolična priča, koju humor nosi dalje. Inače, kad se pogleda iza duhovite zavjese, gotovo realističan film o ljudskim sudbinama u svijetu u kojem danas živimo i kojem svi pripadamo…“, objasnio je svoju inspiraciju i viđenje filma kultni redatelj.
Za kameru i vizualni-fotografski identitet još je jednom bio zadužen Kaurismakijev stalni suradnik, snimatelj Timo Salminen, a zanimljivo je da je glavni glumac, Sherwan Haji, i sam Sirijac, koji je prije ratne eskalacije u svojoj domovini, zbog ljubavi otišao u daleku Finsku gdje je upisao studij glume i ostao živjeti sa suprugom Finkinjom. Prema dobrom starom običaju, u filmu praši i ‘starodobni’ zarazni finski rock, nakon projekcije na Berlinaleu ‘izdana je potjernica – tko su oni?’ za glazbenicima s gitarom i harmonikom koji prebiru po žicama dok Kahled sjedi u baru, a ‘redatelj od dvije-tri’ riječi Kaurismaki je na pressici uoči premijere ‘natjerao’ glumca Sakarija Kuosmanena da pred okupljenim novinarima ‘otkanta’ solo dionicu finskog tanga.
Humor i humanost
Kritika također nije sjedila prekriženih ruku, već se raspištoljila s laskavim riječima. Le Monde i Telegraph dali su mu čistih pet zvjezdica, Screen i The Hollywood Reporter ‘naređuju’ da ga se mora pogledati, Indiewire i The Guardian veličaju prije svega briljantan humor, a Time Out ističe njegovu duboku humanost. Svi se slažu u jednom – da ne postoji bolji trenutak od ovoga za ovaj film koji je uperio ‘srednji’ prst u hladnokrvnu i neizanteresiranu birokraciju te pozvao na (ljudsko) otrježnjenje.
Unatoč mjestimičnim kritičarskim žalcima da uvijek zapravo snima isti film, ovaj plodonosni postmodernist je, od početka svoje karijere 1981. skupio nebrojeno mnogo značajnih nagrada, a pohvaliti se može i širokim opusom, uglavnom uspješnica. Fanove uz sebe veže prije svega svojim originalnim i prepoznatljivim scenarističko-redateljskim DNK, čijim ‘venama teče’ vizualni retro šik, ekscentrični likovi s margina, minuciozne glumačke vinjete, samosvojan i neprvoloptaški humor te po(r)uka o moralu, ljudskosti i empatiji kojima zna dirnuti srca gledatelja. Njegov ‘zacementirani’ prosede o obaveznoj, ‘nedavljeničkoj’ dužini filma koja nipošto ne smije prijeći granicu od 90 minuta, stalno je mjesto Kaurismakijeva priručnika o sedmoj umjetnosti.
