Sa Berlinalea: ‘3 dana u Quiberonu’ i ‘7 dana u Entebbeu’
Godinu dana pre svoje prerane smrti i nekoliko meseci pre tragične pogibije svoga petnaestogodišnjeg sina Davida rođenog iz veze sa Alainom Delonom, Romy Schneider je dala čuveni intervju nemačkom magazinu Stern, koji će postati poznat kao jedan od najiskrenijih i najpotresnijih intervjua jedne slavne ličnosti medijima. Uvodne reči: „Ja sam Romy Schneider, imam 42. godine i duboko sam nesrećna“, urezale su se u svest javnosti koja je prema austrijskoj glumici imala opsesivan odnos sve od njene glavne uloge u trilogiji o kraljici Sissi koju je dobila sa 14. godina. Svaki korak Romy Schneider su pratili paparazzi, svaka životna odluka se javno pretresala. Bila je i svetica i kurva, miljenica i meta, plemenita i gramziva. Javnost je njome bila jednostavno opsednuta. Nemačka rediteljka Emily Atef (pobednik Minhena, Oldenburga, Mar del Plate i Sao Paula „The Stranger in Me“ 2008, „Kill Me“ 2012) se okreće pomenutom intervjuu datom provokativnom nemačkom novinaru Michaelu Jürgsu (Robert Gwisdek) tokom tri dana u francuskoj banji Quiberon u kojoj je pokušavala da se izleči od alkoholizma. Verovatno da ne postoji niko drugi ko bi tu ulogu odigrao sa tako neverovatnom energijom od Marie Bäumer koja ne samo što nosi sablasnu fizičku sličnost sa legendarnom austrijskom divom (čitave karijere sa brani od te uporedbe), nego se sa lakoćom, bez šminke, u monohromnom svetu bečkog direktora fotografije Thomasa W. Kiennasta uvlači u depresivnu kožu zvezde u životnoj krizi. Sam film je inspirisan romanom „Tri dana života Romy Schneider“ Helge Kneidl. Međutim za scenarij za film koji je napisala, Atef je konsultovala ljude koji su radili u dotičnoj banji, a savetnik joj je bio sam Jürgs koji je dao detaljan opis dešavanja tokom vremena provedenog u Quiberonu sa Romy, njenim bliskim prijateljem i čuvenim nemačkim fotografom Robertom Lebeckom (Charly Hübner) i najboljom prijateljicom iz detinjstva Hildom (Birgit Minichmayr).
3 dana u Quiberonu je građen na izvanrednom performansu Marie Bäumer, nedovoljnom da čitav film izvuče na nivo odličnog. Prvih sat vremena, on obećava da će biti remek-delo, a onda počinje da se dekonstruiše baš tom odlukom da se bavi samo intervjuom, ondosno igrama mačke i miša između bezdušnog novinara i slomljene glumice. Takođe se pokazuje kao bespotrebno dug u repetitivnim scenama pada i dizanja Romy Schneider, sa ekstra deset minuta u njenom pariskom stanu, nedelju dana kasnije. Duševnost Jürgsa ulazi prekasno ili možda čak i bespotrebno, čini se kao i neka vrsta zahvalnice savetniku filma, tako da ovaj mini-biopik koncentrisan na samo ta tri dana postaje relevantan samo za obožavaoce Schneider koji žele da zavire u joše jedan od njenih ormana. Sa druge strane, tehnička strana ovog filma je besprekorna, pre svega scenografija Silke Fischer, kostimografija i na mahove zrnasta fotografija Kiennasta, do sada poznatog po radu na televiziji. Ostale tri vodeće uloge su takođe sjajno zaposednute, sa Minichmayr koja nastavlja sa serijom svojih već tradicionalno dobrih performansa na platnu. (6/10)
Jezik: Nemački/ Francuski
Trajanje: 115 minuta
Režija/ scenario: Emily Atef
Producent: Karsten Stöter
Direktor fotografije: Thomas W. Kiennast
Montažar: Hansjörg Weissbrich
Muzika: Christoph M. Kaiser, Julian Maas
Uloge: Marie Bäumer, Birgit Minichmayr, Charly Hübner, Robert Gwisdek, Denis Lavant,
Yann Grouhel
Problematičan pristup spašavanju 139 putnika otetih na Air France letu od Tel Aviva do Pariza jula 1976. nalazimo u 7 dana u Entebbeu Joséa Padilha sa Danielom Brühlom i Rosamunde Pike u ulogama pripadnika zapadno-nemačke terorističke ćelije RZ koji tu akciju, zajedno sa Popularnim Frontom za oslobađanje Palestine Wadija Haddada sprovode u delo. Ovaj triler je sniman prema traljavom scenariju Gregory Burka, napakovanom ljigavim replikama koje kao da su pisane za telenovelu, sa izromantiziranim predstavljanjem kabineta prvog premijera Izraela Yitzhaka Rabina (Lior Ashkenazi) i simpatijom prema njegovom ministru unutrašnjih poslova Shimonu Peresu (Eddie Marsan). Sa udaranjem štambilja dobroćudnosti, odnosno lukavosti na čela Rabina i Peresa, dodaje se iritantna simplifikacija skoro svake ličnosti u filmu. Iako se ne može poreći da je Idi Amin (Nonso Anozie) bio koliko zlokobna, toliko i groteskna figura, on se u nekoliko minuta filma pokazuje u preterano naivnom svetlu, kao neko ko se da motati oko prsta ko svilen konac – kolebljiv i više kao lokalni gangster, nego diktatora poznatog po surovostima najgore vrste. I njegov komandant koji na aerodromu dočekuje teroriste, ima prezentnost repera, a ne vojskovođe jedne diktature. Takođe, odluka da se za nemačku teroristkinju uzme britanska glumica Rosamunde Pike koja štuca rečenice na nemačkom sa teškim engleskim akcentom je verovatno detalj koji će promaći nekome ko ne dolazi sa nemačkog govornog područja, ali neće i njena jeziva perika.
Mana narativne tehnike je u ostrašćenosti kojoj u ovakvom trileru nije mesto s obzirom na problematičnost političkih dešavanja od nastanka Izraela, preterano komplikovanih da bi se sve svelo na „bilo jednom u…“. To ne ide u korist prikaza jednog tragičnog događaja koji je otete ljude tjedan dana izložio strahu od smrti, nehigijenskim uslovima i neizvesnosti na ugandanskom Entebbe aerodromu u grozomorno oronulom stanju, naročito Židovima tretiranim na osobito surov način.
Film počinje sa izvanrednih dvadesetak minuta koji obećavaju solidnu radnju – Pike & Brühl se sa još trojicom terorista ukrcavaju na dotični avion koji leti preko Atine i u uzbudljivom činom same otmice, napakovane dinamikom i kredibilnošću, uzimaju stvari u svoje ruke. Uvođenjem još jedne jake, ključne figure u radnju – glavnim inžinjerom Air France leta Jacquesa Le Moina (Denis Ménochet) koji svojom glumom pravi konkurenciju Brühlu. Međutim, drama se pretvara u ravničarsku pustaru čudnom rediteljskom odlukom da potpuno izignoriše žrtve koje se pretvaraju u dekor i sem usamljenih scena jednog nervnog sloma i jednog mučenja, oni su marginalna stvar u sopstvenoj tragediji. Umesto njih, u fokus upadaju svi drugi.
Interesantno je da je najjači deo „7 dana u Entebbeu“ prikaz dela nastupa plesne trupe Batsheva koji se provlači kroz film i koji je referenca na bol putnika pred oslobađanje – kroz ovaj akt se u film upliće sporedna priča o solistkinji ansambla (Zina Zinchenko), devojci pripadnika specijalne izraelske vojne jedinice (Ben Schnetzer), upletenog u čuvenu operaciju Thunderbolt tokom koje je sto komandosa uspelo da oslobodi putnike sa glavnog aerodroma Ugande. Kao kod svakog filma baziranog na istinitim događajima, završnica ne nosi nikakva iznenađenja, ali ona je čudnovato smandrljana u nekoliko minuta. Komandosi stigli, peng-peng, teroristi mrtvi, vreme je da se liju suze radosnice.
Ovo je ustvari veliko razočarenje za one koji su upoznati sa Padilhovim radom na čuvenoj Netflix seriji „Narcos“ koja nema ništa od naivnosti viđene u „7 dana u Entebbeu“. (3/10)
Režija: Jose Padilha
Produkcija: USA/UK
Trajanje: 106 minuta
Jezik: Engleski/ Nemački/ Arapski/Hebrejski
Scenario: Gregory Burke
Producenti: Tim Bevan, Eric Fellner, Kate Solomon, Michelle Wright, Ron Halpern
Direktor fotografije: Lula Carvalho
Scenografija: Kave Quinn
Producentske kuće: Working Title Films, Participant Media
Uloge: Rosamund Pike, Daniel Bruhl, Eddie Marsan, Lior Ashkenazi, Denis Menochet,
Ben Schnetzer, Angel Bonanni, Nonso Anozie, Omar Berdouni, Mark Ivanir, Peter
Sullivan, Ehab Bahous, Amir Khoury, Noof McEwan, Zina Zinchenko
Kostimografija: Bina Daigeler
Muzika: Rodrigo Amarante
Montaža: Daniel Rezende
Koreografija: Ohad Naharin
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.