038/365, srijeda, 7. veljače 2001.

LOGARITAM SRCA (3): Tortelino – sinonim za silno

U prethodnim nastavcima: Apstinencijo se, po povratku u svoj rodni grad, susreće s čarobnim svijetom provincije, gdje ništa ne dolazi dovoljno lako. Naviknut na kozmopolitski život, Api se teško prilagođava. No, prava iznenađenja tek ga čekaju...

Veliki Tortelino! Ako je Bog ikada hodao Zemljom nakon onih prvih 7 dana, ako je morao završiti srednju školu i proći kroz pubertet, onda se, sasvim sigurno, barem na četiri godine zadovoljio likom Tortelina Magnifica, čovjeka s velikim kurcem. Njegova je obdarenost bila upravo legendarna, i tako vidljiva čak i u normalnim situacijama da nitko s njim nije trebao ići pod tuš da se uvjeri. Sve se znalo već od prvog dana, cure su se gotovo oblizivale prolazeći kraj tog seksualnog monolita, a Api je prema njemu razvio nemalo strahopoštovanje. Da se tako kolosalan organ nađe prišiven kod kakvog lučkog radnika s kvocijentom inteligencije na razini sobne temperature, još bi se i dalo podnijeti, ali Tortelino je bio uglađen i pametan momak, talentiran za sportove i umjetnost, apsolutno bezgrešan već u startu. Komadi su, jasno, ginuli za njim. Ali, Tortelino ih nije jebao. Doslovno. Imao je upravo nevjerojatnu spiku, da želi to prvi put učiniti s nekom koju zaista voli. Mogao je imati bilo koju, pa su mu se sve činile lakima i nije se nikako mogao zaljubiti. Tako da je, tehnički gledano, ostao djevac do kraja srednje. Popustio je, doduše, pred mesnatim usnama školske misice Indiskrecie i taj je čudesan događaj bio toliko razglašen da se Apiju još uvijek činilo da je sam prošao svaki centimetar. A nije ih bilo malo...

- Api, kume, čuo sam da si se vratio. Što se ne javiš?

Sjeo je do Tortelina, pružio mu ruku i začudio se kako mu je sada izgledao nekako niže. Nije se usudio gledati u ono što se sigurno nije smanjilo...

- Eto, još se snalazim. Kako si ti?

Duži razgovor ne pamti od srednje škole.

- Odlično. Ma, bolje od toga. Slušaj, drago mi je da si opet tu. Pratio sam te, znaš... Sjajni radovi. Daleko najbolji u svojoj generaciji.

Ni to dugo nije čuo...

- Hvala. Čekaj, kako to misliš? Pa to je bila opskurna izložbica. Izašla je jedna jedina kritika, potpuna propast.

- "Apstinencio Polaroidi, otkriće koje čeka da bude otkriveno", sjećam se, kako ne. Daj, idemo nešto napraviti ovdje. Ako nemaš ništa protiv, jasno.

Tek tada Apiju ništa nije bilo jasno. Tortelino Magnifico, čovjek koji je uspješno glumio Boga najmanje 4 godine, njemu nudi nešto. Vozi se u nečemu jako brzom i crvenom i Tortelino Magnifico...

- Ne, u redu je. – pokušao se sabrati. – Nego, čim se ti baviš? Izgleda da ti dobro ide.

- O, ide, ide, kako ne. Čuj, moraš šljakati. Ne mogu svi biti umjetnici kao ti.

Tortelino je zaustavio auto.

- Ajde, dođi da te upoznam s ljudima.

U slijedećem nastavku: Tortelino uvodi Apija u svoj svijet; dočekuju ga njegova djevojka, prelijepa Morphina i prvi suradnik, lukavi Spaghetto Milanese. Api se osjeća kao da je ušao u klub ljubitelja lijepe umjetnosti i beskrajno uživa u društvu...