241/365, srijeda, 29. kolovoza 2001.

Godišnja žrtva bogovima ZET-a

Kad ti dan počne s kontrolorima u tramvaju možeš mirno odahnuti. Jer, malo je vjerojatno da će ti kotač sudbine pripremiti još kakvo surovo iznenađenje tog tipa. Karijera švercera je ponešto slična sportskoj; imaš onih par godina pune snage, kad si u vrhunskoj formi, koncentriran, drzak, brz, a poslije dođu ozljede, počneš igrati na rutinu, lakše upadaš u zamke i sve prestaje biti zabavno. Idealan rasplet je ako negdje u tom razdoblju pada kupiš auto i tako prijeđeš na drugu razinu. Neki od nas ne uspiju obaviti tranziciju na vrijeme i postaju veterani, lake mete najopakijih od svih predatora - kontrolora.

Ako mene pitate, moramo se organizirati. Uvijek će postojati određen broj ljudi koji ne plaćaju kartu, kao i oni kojih ih love - to je jedna od činjenica života. Ali, molim vas, zar ja sa svojih 10 godina staža zaslužujem jednak status kao i neki prištićavi početnik? Dajte malo poštovanja gospodo, da nema nas vi biste ostali bez posla. Dakle, mi smo potrebni vama, ne obratno. Ustanovimo pravila: ja, recimo, držim do švercerske časti: kad sam uhvaćen i pritisnut uz zid, dajem podatke i uredno plaćam kaznu. Smatram to godišnjom žrtvom bogovima ZET-a, 156 kuna (po staroj tarifi) manje je od mjesečnog pokaza, i ako ćemo igrati pošteno, otvara mi dosta slobodnog prostora na kotaču sudbine. No, apeliram na upravu ZET-a da se hitno riješi izrazito neugodnih gospođa u fazi uznapredovalog klimakterija koje sigurno imaju najuzornije poslovne rezultate, ali su prava napast nedostojna duge građanske tradicije ove prijevozničke firme. Te su babe - budimo politički nekorektni, bio je i Goran Ivanišević na presici poslije finala Wimbledona, pa nikom ništa - grozno obučene, s najgorim frizurama na svijetu, odurno nesimpatične, jednostavno ti ne daju priliku da se izvučeš kakvom zgodnom pričom, ponašaju se kao roboti, što vjerojatno i jesu jer ih ne možeš zamisliti ni u kakvoj normalnoj ljudskoj aktivnosti. One ubijaju svu romantiku naše drevne igre forsirajući silu zakona. Nije li dosta kontrolorskih podlosti; kad sam započinjao karijeru još su uvijek nosili uniforme i nisu u svoje prljave poslove uvlačili vozače autobusa. Za svo to vrijeme naš je zanat ostao isti, djevičanski čist i pošten. Moramo li čekati da nas potpuno istrijebe?