274/365, ponedjeljak, 1. listopad 2001.

Naglo suočavanje s vremenom i njegovim posljedicama

Imam 28 godina. Pravi trenutak za suočavanje sa stvarima koje, kako sada stvari stoje, neću stići napraviti u ovoj inkarnaciji. S velikom sigurnošću mogu tvrditi da:

• nikad neću zaigrati niti jednu jedinu minutu za prvu momčad nogometaša Hajduka ili košarkaša Zadra. Čak i ako danas počnem trenirati, jednostavno ne stignem. Jedino da taj dječački san kompenziram kakvom foteljom u upravi spomenutih klubova. Ali, ništa od terena i slatko zvuka zatresene mreže (ili mrežice).
• vrlo vjerojatno postajem prestar za Olimpijadu. Picigin neće postati olimpijski sport, iako u sebi sadrži samu srž olimpizma; važno je sudjelovati. A da me izaberu za predsjednika HOO-a?
• neću uništiti i spaliti ni jedan školski imenik. Sumnjam da ljubav prema vlastitoj djeci ide tako daleko. Kako je krenulo, dobijat će svjedodžbe mailom.
• svakako više ne mogu pasti ni jedan razred ili studijsku godinu.
• ukoliko regresija u kasnijem razdoblju života ne učini prave podvige, teško je očekivati da ću susjedima krasti trešnje, spuštati se biciklom niz pokretne stepenice, voziti motore na jednom kotaču, krasti auta i ostavljat ih na cesti kad nestane goriva, viriti kroz ključanicu ženske svlačionice, pokazivati kurac kolegicama u 7b, natjecati se s frendovima k’o će sporije izdrkat na ekskurziji u Stubičkim Toplicama... Našlo bi se još puno toga.
• neću popiti tri kištre pive u jednoj večeri i time srušiti stari Rašin rekord koji možda uopće nije ni postavljen.
• neću studirati režiju.
• nikad neću, a tome sam još i najmanje pridonio, vidjeti stari most u Mostaru ili zgrade World Trade centra. I bit će toga još, bojim se.

Bez obzira na godine, teško ću se odreći nekih snova. I Compay Segundo je u New York stigao tek s 90 i nešto...