360/365, srijeda, 26. prosinac 2001.

Petarde

Zamišljam grupu navijača, Torcida ili BBB – svejedno, u punoj borbenoj opremi, s bakljama, šalovima i flašama jeftinog vina u džepovima spitki, kako pjevaju "Tihu noć" sveudilj ispaljujući brojni arsenal. Ne znaju tekst (ne znam ga ni ja), pa samo ponavljaju: "Tiha noć, tiha noć, tiha, tiha, tiha noć. TIHA TIHA NOOOĆ!" Slave rođenje malog Isusa kao što slave odlučujući pogodak u finalu Svjetskog prvenstva. To je hrvatski Božić. Bljesak sreće u pijanim očima kada kresnuta petarda udara pod noge nedužnih prolaznika. Detonacija i smijeh neposlušnog dječaka. Ili tupi pogled čovjeka koji eksplozijama pokušava vratiti vatru u život. Trijumf tradicije. Jer, što su drugo radili Josip i Marija kad su prvi put vidjeli plod bezgrešnog začeća? AK-47 u ruke i teši po nebu! To je Bliski istok, čovječe!

Kod hrvatskog lječnika, o Božiću...

- Čujte, doktore, malo me uši zajebavaju. Nešta slabo čujem ovi’ dana.

- Osjećate bol u srednjem uhu ili...

- A? Šta je bilo?

- Nema veze. JESTE BILI IZLOŽENI NEKOM JAKOM IZVORU BUKE NEDAVNO?

- Buke? Ma kakvi, doktore, ja sve radim u tišini. Jedino onaj mulac ispod mene kad radi tulum, jebo mu pas mater, izbit ću mu ja tu muziku iz ušiju, kažem ja vama...

- Ma, dobro, Božić je, možda ste slučajno naletjeli na kakvu glasniju detonaciju po gradu.

- Dajte, kakve detonacije. Nisam valjda klinjo.

- Ušni kanali su vam dosta oštećeni. Da niste možda miner?

- Kakav miner, bogati, jedino što sam ove godine kresnuo jedno desetak zelembača, malo karabita i dvije ručne bombe ispred crkve, onako za ponoćku. Je’l se fino kaže radujte se narodi... Ali, ovo ne može biti od toga.

- Nikako.