![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(Astralwerks / Dallas; 2000.)
Svojom su vanvremenštinom Air i blizu svom albumu 'Moon Safary'. Drugih značajnih sličnosti baš i nema. Jedan posve novi i drugačiji album; što je i u redu jer svaki šonjo može oponašati nešto. Air su ostavili iza sebe staru slavu i opet računaju na svoju maštu i nadarenost; i duhovitost, isto! Nije rijetkost da momci, Nicholas Godin i Jean-Benoit Dunkel, dok pričaju o svojoj glazbi spominju također "snove" i "sanjivu glazbu". Ne kažem da je to onda posve lako slušati, čak zapravo na prvo slušanje ovaj album i nije nešto očaravajući pa čovjek poželi stare dobre 'Sexy Boy' i 'Kelly Watch The Stars' melodije, ali s vremenom i '10 000 Hz Legend' završi u ušima sa svojim gotovo banalnim melodijama i svemirskim ambijentom. Drugim riječima rečeno: mogu odmah utvrditi da se ovdje radi o nečemu skroz dobrom i originalnom, ali i o nečemu što će mi postati drago tek s vremenom, polagano, ali sigurno. Kao i kod nekih drugih albuma na koje sam se "navukao" tek nakon dosta vremena i nekog odmaka u kojem mi se nadograđivala ideja albuma pa mi sada spadaju u draže.
'Electronic Performace' je nešto kao manifest benda. Odmah na početku kažu njih dvojica da su oni tu u potrazi za programima, a u svrhu našeg uživanja; lijepo od njih. U 'How Does It Make You Feel?' zamišljeni muškarac glasom posuđenim od Stephena Hawkinga opisuje osjećaje duboke ljubavi i ispituje "How does it make you feel?"da bi na kraju dobio odgovor ženskim glasom - "I really think you should quit smoking". 'Radio #1" je plesna pjesmica o glazbenom smeću, na granici mega-sarkazma i ljige. Beck se glasom pojavljuje u 'The Vagabond; ah, o čovjeku koji stanuje na cesti, diše prašinu, živi od Sunca…Hippy stvar! 'Radian' je instrumental kojemu glazbala pjevaju melodiju, stvarno, ono gotovo pa skoro kao sa ljudskim glasom. Francuzi su poznati po svojim slobodarskim idejama, i, mada nisam nikada razgovarao s Air o njihovim političkim stajalištima, ali kad oni kažu "Do I need? Destiny / Do I need? Schedule life / Do I need venus joy / Do I need? Recess lines" pomalo mi sve postaje jasnije… Teatralni, monumentalni, čak pomalo i zastrašujući 'Sex Born Prison' kaže polupatetično "Shoot, use your gun of life / I'm not afraid to die in your arms", a to sve pjeva japanski dvojac iz Buffalo Daughter, koji pola pjesme otpjevaju na japanskom. Odmah potom istu tu kiticu otpjevaju jako (čini se) slično na engleskom. Još jedna anarhistička/povratak-prirodi koja veli "Moving watching working sleeping driving walking talking smiling" zove se 'People In The City", a ovih par pojmova konvencionalnih radnji čini gotovo čitav tekst pjesme u kojoj se jedva čuje gitarica pa klavir i onda još sramežljivi glas nam pjeva (suzdržani anarhizam? 'ko je to vidio?). Kraj ovakve pjesme nije naravno moguć bez nekih od neugodnih zvukova grada - sirene, vika, gužva,… 'Wonder Milky Bitch' je malčice promašeni trenutak, prazan, jedva da sam je i čuo. Još je i duga… Beck se (s još hrpicom ljudi) opet pojavljuje u 'Don't Be Light' koja bi uz druge instrumente bila standardna house stvar, ovako je hippy-dance.
Da rezimiram - moderno, progresivno, inovativno, čudno, naporno, zahtjevno, vanvremensko, čudno, plaho i nježno, naivno i simpa. Evo, nisam li rekao, s nešto vremena mi je ovih par tisuća Hertza postalo već pomalo i drago. Napredujemo…
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||