albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

U navali retro bendova, zatim onih koji spajaju dva ili puno žanrova te onih koji se svojom svirkom referiraju na nešto prethodno, jednostavno nema običnog, a dobrog benda koji bi svirao rock'n'roll. S tim da pod r'n'r ne podrazumijevam nešto što reciklira poznatu pjesmu, nego mislim na bend koji se bazira na tim osnovnim instrumentima bas-gitara-bubanj+glas, a originalno, uz pokoju inovaciju, profinjeno i uz svoju umjetničku viziju iznosi emocije u pjesmama koje se sastoje od kitica i refrena, a veže ih neka tema. Jednostavna formula, a bend jednostavno ne postoji. Ili su zakopani u prošlost (Strokes), ili su premalo ili čak nimalo profinjeni (Queens Of The Stone Age), ili su toliko neemotivni da su hladni kao led (Red Hot Chili Peppers), ili su previše zauzeti razmišljanjem o smislu toga što rade da ne stignu reći ništa drugo (ovakvih je napretek i još moraju zaslužiti spominjanje uz ove prethodne). Bend kojeg se sada može nazvati rock'n'roll bendom zove se A Perfect Circle i društvo su talentiranih, slavom i novcem neopterećenih, a pojavom čak i pomalo nesimpatičnih ljudi.

Iz postave A Perfect Circle koja je 2000. objavila debi 'Mer de Noms' danas su ostali idejni pokretač i gitarist Billy Howerdel, pjevač i najpoznatiji iz Kruga, Maynard James Keenan te bubnjar Josh Freese. Napustili su ih basistica Paz Lenchantin koja je otišla u međuvremenu propali Zwan, a sad je u bendu Papa M. Gitarist Troy Van Leuwen svira u QOTSA. Na njihova mjesta došli su Jeordie White koji je slavu skupio svirajući bas Marilynu Mansonu, a na gitari je James Iha iz bivših Smashing Pumpkins. Stari su članovi bili u bendu sve do ove godine pa su potpisani pod nekim pjesmama, a novi ipak nisu toliko zakasnili da ih nema kao autora. Kad dodamo još Dannyja Lohnera iz Nine Inch Nails kao dodatnog producenta i gitaristu, gostujuće pjevače i gudače matematika kaže da iza 'Thirteenth Step' stoji petnaeastak autora.

Glavne gazde i kreativci ovog benda su i dalje Billy i Maynard, što je savršeno jasno i logično. Ali izgleda da nisu toliko isključivi kao na 'Mer de Noms' gdje su pjesme počivale na gitari i to nešto rifova koje je Billy smislio te na Maynardovom grlu. Ta je uzanost i skučenost bio najveći problem tog albuma jer je djelovao preograničeno. Kao da su postojali gitara i glas, a ostalo je bilo potisnuto skroz u drugi plan. Ovaj je album puno širi, ali i opušteniji. Pjesme su manje nalik jedna na drugu i konstrukcijom i atmosferom. Bend se nije suzdržavao (ili je točnije «bojao»?!?) da razradi te stvari do kraja i nisu se držali strogo konstrukcije refren-kitica-refren, nego stvari prirodno teku koliko im treba. Tako variraju od dvo- do sedamminutnih, od gudačkih laganica do rifoznih distorzija, instrumentala do grlom prepunjenih. Zvuk im je u rasponu od kombinacije post-rocka i Nine Inch Nails (na 'The Package'), Metallicine laganice s krešendom ('The Noose'), jednostavnih Tool ('Weak And Powerless'), moćnog stadionskog rocka ('Blue' i 'The Outsider'), do ambijentala utemeljenih na instrumentalima ('Vanishing' i 'Crimes' imaju obje malo, ali sporednog teksta) i pomalo europejske tuge na gudalima ('The Nurse Who Loved Me').

Najopakije kod 'Thirteenth Step' je to što su ovo sve lijepe i snažne rock'n'roll pjesme s opakim rifčugama i harmonijama za na dupe past'. Prvi singl 'Weak...' leti na lateraluznom rifu, a kad uskoči vokal nastaje oblak na direktoj liniji do kraja svemira i natrag. Na prvo slušanje prošli su me neugodni hladni trnci na početku 'The Noose' jer sam se uplašio country-metala iz prašine američkog juga. Ali nakon minute i pol ona preraste u premoćnu himnu s puno repeticije u duhu post-rocka, a s vulkanskom glasnoćom. Zato je iza nje morala biti tutnjava zvana 'Blue' sa svojim neumornim bubnjevima i najboljim jednostavnim rifom od 'Street Spirit'. Najbliža grungeu je koncertna pobjednica 'The Outsider' sa svojom 'Undertow'-nalik gitarom i lagano istočnjačkim prizvukom. Na završetku 'Crimes' po prvi put susrećemo ovaj bend kao stvarne žive ljude jer se čuje na kraju pjesme kako pričaju i nešto rade u studiju, a 'The Nurse Who Loved Me' je prva APC pjesma bez gitara i samo na violočelima čime su pomalo približili Sigur Rós. Završetak se zove 'Gravity' i odiše zadovoljstovom, umorom i spokojem...

Maynard i Billy su u međuvremenu otkrili komunikaciju: tekstovi logičnije leže uz glazbu i ne djeluju kao da je Billyju svejedno o čemu govore pa blijedi stari dojam da je APC glazba čahura u kojoj su zatvorene riječi. Čak se i starog Keenana sin ne razbacuje glasom i ne pokazuje što sve može, nego drži melodiju suzdržanom od a do ž i pjeva te lijepe neljepljive melodije. Posljednje Maynardove riječi na albumu su «I choose to live». Glavni razlog zbog kojeg se moram složiti s njim je zato što je život sam po sebi nešto vajvrijednije na svijetu. Drugi razlog je ljepota oko nas koje ima dosta, samo ju treba prepoznati. Jedna od njih je 'Thirteenth Step'.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
17. rujna 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR