![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(Warp Records; 2001.)
Mogu vam reći da mi je žao što je ovaj čovjek postao trademark za kul mjuzu. Znam užasno puno ljudi koji briju na najgore partije i nemaju pojma o nikakvoj glazbi, a skrivaju to svoje neznanje iza tuc-tuc ritmova ili jednostavno glazbu shvaćaju kao gimnastiku, običnu tjelovježbu. Čak i takvim ljudima je Aphex Twin (mama ga je nazvala Richard d. James) zbilja super, kao, ono, nešto zbilja “vau”. To možemo zahvaliti vrlo odmjerenom ‘Come To Daddy’ EP-ju koji je pogađao na prava mjesta u pravom trenutku, sa, za takvu vrstu glazbe, super-popičnim pjesmama. To su onda skužili svi i naš dragi britanski umjetnik je postao nešto poput fenomena ‘Dalija’ u srednjoj školi. Mislim da u četvrtom srednje u gimnaziji ima jako malo cura i dečkiju čiji omiljeni slikar nije Dalí. Dalí je super, on je totalno uvrnut! Nabrojite mi tri njegove slike! Postavljam vam isto pitanje i za Aphexa.
Ako ga ipak zbilja volite dajte šansu ovom albumu jer mislim da skriva mnogo toga lijepog, a treba ga se slušati u cjelini jer je ovdje sve u ugođaju. Hrpa hladnih i otuđenih zvukova sipa iz svakog kuta vašeg zvučnika. Ja ih osjećam jer me podsjećaju na otuđenost u ovom modernom dobu koje se zbiva nama ispred nosa i kojeg na sreću, ili, na žalost, nismo dio. Najveća greška vam je ako imate neke programe u kompiću i radite mjuzu i ovo slušate iz kuta kako tip rastura s tim ljepljenjem ritmova i zvukova. Onda vam se album definitivno neće svidjeti, jer ima puno šumećih minijaturica koje napravi mala beba, dok s druge strane solira k’o bubnjar iz Tool zarobljen u igricu.
Ako slučajno zalutate u ovu glazbu a još vam se i svidi pa htjeli bi još nečeg takvog, potražite si Autechre. Totalni romantični Aphex Twin, premda i ovdje ima dosta romantičnih, životnih klavirskih minijatura, koje malo vuku čak i na N.I.N., a pomalo i na englesku postmodernu.
Tvrtko Barišić
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||