| |
BASEMENT JAXX: 'KISH KASH'
(XL/Dallas; 2003.)

Zamislite, postoje ljudi koji slave propast čitave jedne vrste muzike, dancea. Naš nesretni obronak Balkana neću ni spominjati, ali niz Britanaca osvrnuo se u posljednje vrijeme na propadanje dance klubova, navodeći to kao krunski dokaz propasti dance glazbe, žanra kojeg ti pisci vjerojatno ni otpočetka nisu voljeli. Pišući nekrolog stručno i faktografski, vjerojatno im se izmamio lagani poluosmijeh zbog pobjede rocka nad inferiornim, previše homoseksualnim žanrom. A ako ćemo iskreno, rock trenutačno toliko vlada ne samo zbog toga što se pojavio niz odličnih mladih bendova, nego i zbog činjenice da ima ogromnu publiku među zrelim rockerima, cijenjenu tradiciju i golemu arhivu iz koje se beskrajno dugo mogu izvlačiti novi favoriti i novi retro žanrevi. A i ljudi jednostavno vole taj zvuk gitare, pa čak i kad je loša. Ali, nova djeca revolucije nisu The ...s bendovi - oni su arhivari, povjesničari s puno žara, šarma i ljubavi prema tome što rade.
Revolucija se odazivlje na ime hip-hop. Jest da je prečesto, a pogotovo posljednjih pola godine - godinu na rubu apsolutnog proljigavanja (iako vodu još drži nekoliko main-stream bendova i ergela underground repera), ali u njemu je sadržana ta nova ideja jedne duboko potlačene zajednice. Istinski underground u tom svijetu je postala dance glazba. U pravilu ju se objavljuje za omanje izdavačke kuće iza kojih stoje entuzijaste pojedinci i zaljubljenici u vinile, kupuju je pretežito DJ-i, a, iako nema baš jasno izraženu poruku (barem ne političku), toliko je puna utopijskog poleta da svatko i osrednje zainteresiran nakon tretmana sočnim ritmom vjeruje, zapravo zna da može napraviti sve što poželi. Što je upravo okidač Revolucije.
Basement Jaxx imaju tu jednu boljku, a ta je da snime neke loše pjesme i onda si ne mogu pomoći nego ih stave na album. Takav je bio slučaj i 1999. s njihovim prvijencem 'Remedy' i dvije godine kasnije s 'Rooty' - odlične pjesme bile su u mlakom umaku dosadnih pjesama nekako nategnuto i usiljeno zabavnih. Njihov treći album 'Kish Kash' uglavnom se oslobodio pjesama za popunjavanje albuma, nema više ni jazz upadica s debija, a i vrlo je malo latina koji je virio po cijelom 'Rooty'. Ostao je zvučno jako širok house potpomognut punkom, soulom, funkom i discom kakav je bio kad se rađao, a sve uljepšano toplinom niza poznatih grla - tu su novi garage vladar Dizze Rascal, stara imena Siouxsie Sioux, Lisa Kekaula iz The Bellrays i Meshell Ndegeocello, a tu je i Justinov kolega JC Chasez. Felix Burton i Simon Ratcliffe na svom trećijencu sempliraju svašta - od usne harmonike do nekakvog masnog bosanskog ili srpskog narodnjaka - ali jedan od ključnih instrumenata na 'Kish Kash' uz lijepu mašinu ritma, jest gitara, a ozračje apsolutno urbano i pomalo mračno.

Otvarajuća 'Good Luck' počinje semplom Jimija Hendrixa, a 'Cish Cash' je ogroman elektro-clash koji plesni podij mete metlom u obliku gitare i s nuklearnim osmijehom. Pogled k prethodnim albumima upućuje 'Right Here's The Spot' s Meshell, a 'Lucky Star' razvlači narodnjačku harmoniku puno više od Ede Maajke, dok mikrofon uništava ovosezonski garage junak Dizze Rascal preko brutalno premoćnog ritma. 'N Sync otpadnik JC Chasez prevukao je svoj falseto preko 'Plug It In', orkanskog sinta i ritma, lagano zaraženim danceom s početka devedesetih. Stanovita Phoebe zapojila je na 'Tonight' preko šest-žičane akustare i čopora gudala na najmekšoj od svih pjesama ovdje. Malo je previše Jamiroquai na 'Hot 'n Cold', da bi pred kraj dojam ipak poboljšala 'Living Room', zagubljeni The Rapture dragulj s kristalnom gitarom.
'Kish Kash' zvuči kao jedan od onih albuma zbog kojih se ljudi počnu baviti glazbom jer shvate koliko je lako napraviti nešto tako jednostavno, a tako dobro i apsolutno neograničeno. Žanrovski opisati ovaj album moglo bi se također dvorječnim kombinacijama: soul-punk, dance-rock, elektro-funk. Opis njegovog duha jednostavan i jedini: utopijsko veselje.
Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
15. studeni 2003.
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|