albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Oni koji su navikli na pruženo u prethodna dva albuma 'Trailer Park' i 'Central Reservation' doživljavaju ovaj album kao neko zlo, odnosno, kao jedan loš album. Naravno, on to nije ni u kojem slučaju. Ako se zanemari što je prije učinjeno i fokusira se na ono što se sad nudi lako je za dokučiti da je još jedan vrlo dobar uradak snimljen.

Prije negoli je prije šest godina objavila svoj prvijenac, tridesetdvogodišnja Britanka Beth Orton surađivala je sa Williamom Orbitom i The Chemical Brothers. Sve je to dovelo do okupljanja i pratećeg joj benda kojeg čine basist Ali Friend, bubnjar Wildcat Will, klavijaturist Lee Spencer i gitarist Ted Barnes. Glazba koju dotična dama stvara je spoj folka, trip-hopa i rocka.

Koliko seksi neki vokal može zvučati, koliko zavodljiva pjesma može biti pokazala je Orton ponajbolje u pjesmi 'Anywhere' koja sa svojim melodijskim elementima kao da je izašla iz radionice jedne Sade. No, nije to sve što ona može ponuditi. Već u uvodnoj numeri 'Paris Train', možda i najživljoj, očito je bogatstvo u minimalizmu u kojem vodeće mjesto zauzimaju dobro ukomponirani mali detalji. Sve je također vidljivo i u bubnjevima naglašenoj 'Mount Washington', elektroničkoj fuziji 'Daybreaker', folky slatkoj 'Carmella', 'Ted's Waltz', te 'Thinking About Tomorrow' koja za jednu razinu mijenja tempo i staloženo zatvara album veoma snene atmosfere.

Dvije značajnije suradnje su ovdje ostvarene. Jedna je ona sa Ryan Adamsom na pjesmi 'Concrete Sky' koju je napisala sa Johnnyjom Marrom. Pjesma sama po sebi ima malo njegovog štiha po kompoziciji. Adams je tu više poslužio kao ukras, to jest, kao neka vrsta refren background vokala (a takav oblik suradnje u zadnje je vrijeme je postao jako popularan). Druga pak suradnja je ona sa Adamsom i Emmylou Harris na 'God Song'. Što se tiče združivanja snaga priča se ne mijenja. Sve je opet na refrenu i background vokalima. No, Adams posjeduje i jednu svoju pjesmicu, 'This One's Gonna Bruise', koju je Orton, dakako, izvela bez premca.

Tempo albuma ne prelazi jednu osrednju razinu što je možda jedini minus jer nedostaje neke određene živosti. Produkcija je sasvim solidna za što je između mnogobrojnih zaslužan William Orbit, Ben Watt i Victor Van Vugt. Glasom, koji je glavni akter ovdje, Orton može doprijeti do slušatelja ili ga jednostavno ostaviti ravnodušnim, a glas je ovdje možda i najvažniji. Barem ga ona želi istaknuti.

Beth Orton je bez dvojbe mnogo zrelija, međutim pitanje je kamo će je ta zrelost odvesti na slijedećim artističkim putovanjima. Čak je i u liričkom smislu otišla korak naprijed statirajući u starom stilu pisanja, no dodavši nešto više osobnog utiska. A prema Beth sam pojam daybreak “opisuje početak novog dana i zvuk ploče što svira dok zora sviče”.

Mario Marušić
marusic@monitor.hr
19. rujna 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR