albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

U zadnje nam vrijeme nedostaju ljudi koji bi bili glas generacije, odnosno oni koji bi govorili o normalnim važnim stvarima na normalan način i da ih ljudi slušaju. Većini koji to pokušavaju nedostaje karizme, argumenata ili jednostavno nisu dovoljno poznati, pa buka koju stvara mnoštvo malih glasova ne dopre dalje od vanjskog uha. Conor Oberst je na vrlo dobrom putu da postane onaj tko će govoriti u ime svih nas koji razmišljamo o bitnim stvarima, ali nas se oni što odlučuju usuđuju ignorirati jer nas sluša premali broj ljudi. Među mojim glasnogovornicima odsad je Conor Oberst kojemu tek slijedi popularnost.

Ovaj 22-godišnjak, iako je s Bright Eyes do ovog objavio tri albuma, veću je popularnost počeo sticati svojim neo-punk bendom Desaparecidos koji govori o potrošačkom izrabljivačkom društvu kojeg smo dio od devet do pet. Iako je s ovim bendom objavio tek jedan album već je stekao sljedbeništvo zahvaljujući jednostavnoj činjenici da na pametan i zabavan način govori o bitnim stvarima pjevajući sirovo, ali profinjeno. Bright Eyes je njegov matični bend i 'Lifted Or The Story Is In The Soil, Keep Your Ear To The Ground' mu je četvrti album, čime dolazimo do glavne Oberstove mane - navršio je tek petinu stoljeća i već ima ne jedan nego dva sjajna benda s masom albuma i mislim da bi se on morao zamisliti nad suicidalnim tendencijama starijih i neupješnijih.

Bright Eyes nikako da si pronađu ozbiljno slabu točku - Oberst piše načelno nepjevne stihove koji uopće nisu pjesme nego poetična proza, ali on te neritmične i nejednake rečenice ipak odijeva spontano i lako u melodije. A i u tome mu ponekad pomaže samo pokoji ton, kao u otvarajućoj 'The Big Picture' gdje uz njegov glas i nešto sitno gitare nema apsolutno ničeg. Ali zato nakon nje 'Method Acting' probija zvuči zid nebeskom melodijom najavljujući kako bi mogla zvučati apokalipsa (kao da ostatak albuma ne zvuči tako) i to ona koja nosi lijek - “All I know is I feel better when I sing. Burdens are lifted from me, this is my voice rising” - nadu - “We need a record of our failures. We must document our love” i oružje “We have a problem with no solution but to love and to be loved”. Bright Eyes na 'Lifted...' imaju nevjerojatne pjesme od kojih uz malo glazbe i puno teksta rade ogromne pop-stvarčine, poput paklenskog ringišpila 'Lover I Don't Have To Love'. Ali nije Oberst neki pretendent za pijedestal neuhvatljivog intelektualca, on najobičnijim rječnikom pjeva o najobičnijim stvarima - u 'You Will. You? Will. You? Will. You? Will' uzima knjigu s police kao metaforu žene, u 'Bowl Of Oranges' liječi liječnika najobičnijim osmijehom, u 'Don't Know When But A Day Is Gonna Come' govori o sudnjem danu i pita “Could you please start explaining? You know I need some understanding”, a u 'Laura Laurent' je “samo” prijatelj koji hoće pomoći djevojci s manjkom samopouzdanja. I mada su Bright Eyes u osnovi mračnjački bend, glazba je poprilično razigrana, a najveseliji su kad su najmračniji - u ljubavnoj tužbalici 'Make War' mu hipijanersko društvo pjeva refren, a u još deprimantnijoj 'Waste Of Paint' pobraja nekoliko sudbina i ljude posve razočarane i u život i u sebe toliko da misle da je njihovo postojanje “Waste of breathe, of space, of time”, no svejedno ih prati svojom eksplozivnom akustarom još jedanput uvjeravajući u suprotno njih, a i sebe.

Kažu ljudi koji su ga vidjeli da je Oberst lijep, karizmatičan i dobar čovjek, a u tome mu ne odmaže činjenica što je u svoj bend pozvao muzičare iz bendova Now It's Overhead, Azure Ray, Good Life, The Faint, te iz lokalne birtije iz rodne Omahe (meni to nalik na nekakav Donji Lapac) i s njih pedesetak (koji su sudjelovali manje ili više) podijelio svoju dušu na ovom albumu. Kad Oberst piše u prvom licu o svojim ljubavnim iskustvima i na dlanu nudi svoje srce nisam siguran da to zaista nisu njegovi doživljaji jer nešto toliko iskreno, jednostavno i životno teško može biti izmišljeno (što na kraju ipak i nije bitno). Sumnjam da imamo novog Kurta Cobaina jer ovaj samoubojica nije imao baš puno vjere u svijet, ali dva desetljeća unatrag nalazi se Bob Dylan koji bi trebao biti ponosan jer se pojavio netko tko nudi toliko puno samo s gitarom i glasom. Što znači da Stephin Merrit dobiva konkurenciju

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
4. listopada 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR