albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Izgubljeni, neodlučni, a pomalo i panični novinari iz Britanije u zadnje vrijeme su prilično izgubili kompas (osim metalskih novina koje prosperiraju i znaju šta rade) i umjesto da nam približavaju uzbudljivu, zanimljivu, teško dostupnu i originalnu glazbu, oni podilaze nekoj zamišljenoj masovnoj publici i pričaju o bendovima koji su sami po sebi već poprilično eksponirani i bez njihove pomoći čega su onda žrtve slabo poznati dragulji, mali originalni bendovi izbačeni sa stranica novina. Ali, evo, imaju zato cijeli Internet na raspolaganju pa neka ga pokore. Uostalom, britanske novine već dvije godine samo propadaju (između ostaloga baš zato što jedino i imaju ogromne naslove i slike ne previše pametnih ljudi pa ih nemaš zašto ni čitati).

Custom Blue su sjajan bend i znam za njih ne zahvaljujući britanskim novinarima nego hrvatskim izdavačima (sličan primjer propuštene prilike kod engleskih novina vidim u prošlogodišnjim Elbow). Iza ovog benda kod kojeg sam očekivao da čini kakav četverac ili peterac, stoje dva Emgleza od oko 25 godina - Alex Pilkington i Simon Shippey koji su se 1995. "našli" u zajedničkoj ljubavi prema psihodeličnom rocku, Pink Floyd i Neil Youngu (a te starine baš i ne obilježavaju previše njihovu izuzetno modernu glazbu). To što su im godine i godine trebale da slože ovaj svoj prvi album možda znači da su lijeni, ali objašnjenje možda nudi i sami album – pedantno složen, dorađen, zaokružen, izvrsno sastavljen u cjelinu koja nema loših pjesama nego možda samo čudnih trenutaka za album iz 2002. – poneku country gitaru, višak klasičnih tonova ili neiskorišteni potencijal pokoje pjesme. Ali to su sve mizerni detalji naspram nebeske sjete, ljubavi, rezigniranosti i neoskvrnute pozitivnosti kojom ‘All Follow Everyone’ zrači.

Pa iako Custom Blue podsjete i na Air, i Coldplay, i Zero 7, i Elbow, i Nicka Cavea, i mada imaju i reggae trenutke, i mainstream klasiku, i psihodeliju, u osnovi su njihove pjesme međusobno iznimno ujednačene i kroz cijeli album nema odskakanja od glavne ideje koja se krije iza perolake elektronične akustične gitarijade. A i većina ovih pjesama, od kojih je nekoliko instrumentalnih, nudi pametne introspektivne tekstove s tek ponekim zadiranjem u trivijalije, kao u preslatkoj i bogatoj epopeji ‘So Long Summer’ (srećom pa je nama ljeto tek počelo). Od otvarajućeg klaustrofobnog instrumentala ‘Now’ pa do gudačkog mraka (i najslabijeg dijela albuma) zatvarajuće ‘Sun’s Gone Away’ redaju se prava mala remek djela: ritmična ‘So Low’ u kojoj se suočavam s ne lijepim, ali privlačnim bendovim vokalom, pa krasno nazvana ‘Ionia’ s još ljepšom melodijom i mezaninovskim ritmom (ritam sekciju na gotovo cijelom albumu napravili su tipovi iz Spacek), a i ‘Structure’ je odlična unatoč pedal steelu i oasisovskom vokalu na koji se nastavljaju filmične violine. Gitarijadna ‘Hazel’s Groove’ s raskošnom melodijom i gudačima u pozadini je jedna od dvije bendove starije pjesme koja otvara vrata drugoj polovini albuma gdje je i ‘Sitting By My Streams’ na osnovu koje su i zaslužili objavljivanje albuma. Seriju velebnih komada moderne pop muzike nastavlja ‘Keep it Down’ s tripoidnim ritmom i ‘One More Time’ s akustičnom moći iza koje uslijedi trilogija mrvicu lošija od ostatka.

Možda zasad nisu nešto veliki, ali kladim se da će Custom Blue biti u budućnosti navedeni kao dokazi britanske kreativnosti, a ne bi iznenadila ni kakva otočna nagrada. Ne bi iznenadilo ni da se ništa od ovoga ne dogodi. Opet.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
29. lipnja 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR