Preslušao
Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

albumi.tjedna

Madredeus: Antologia
Eminem: The Marshall Mathers
Sonic Youth: NYC Ghosts & Flowers
Deftones: White Pony
Sick Rhyme Sayazz: Lovci na šubare
Razni izvođači: Talkin-inside the beat
Björk: Selmsongs

Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

David Holmes je tip na kojega se uvijek možete osloniti, barem u tom smislu da ono što je potpisano njegovim imenom bude dobro, odnosno da kad on uzme glazbala u ruke ispadne nešto slušanja vrlo vrijedno. No, kako živimo u eklektičkom vremenu nije bogme ni tako lako naći nešto što bi, kao, bilo originalno, što je kod njega slučaj -na način da je on originalni eklektik. Ali ne eklektik čak ni u smislu da on na osnovu puno utjecaja radi pjesme kroz koje se naziru svi ti utjecaji, njegove su pjesme između sebe i unutar samih pjesama spoj baš svačega, što je na ovom albumu poprilično izraženo. Dok je radio mikseve bilo je prirodno da se dosta razlikuju, jer se radilo o pjesmama različitih izviđača, propuštenih kroz prste znalca Holmesa. Stari se ovaj puta bacio na autorske stvari, a ne nekakve mikseve ili nešto slično, ali naravno kroz to njegovo autorstvo opet je provučen taj eklekticizam. Ako hoćete punk - ima ga, ako hoćete blues - nađe se, još podgrijan Jonom Spencerom (baš su se nekako dobro našli), ima funka, soula, tu je i trip - hop odjeljak potmomognut tetom Martinom, dugogodišnjom, ali ne više, Trckyjevom pevaljkom, onda naleti malo rocka, nađe se i nojza, a sve u nekakvom techno ozračju. I tako, ima svega pomalo. Nikako se, fala bogu, ne bi moglo reći kako Holmes tu koncipira nekakvu povijest roka, što su se usudili kojekakvi debili koje ćemo sutra zaboraviti, nego eto, voli čovjek svašta. Ljubitelj koječega, a ima konstantni napadaj nostalgije pa malko šara po povijesti, u ovom slučaju možda ne toliko davnoj.

Ne bih vam baš mogao garantirati da je ovo glazba za ljeto i more, za što se uglavnom pokušavamo spremati. Povezati ovu glazbu s bilo kojim godišnjim dobom... Stvarno ne znam koje bi to bilo; uopće smjestiti Holmesovu glazbu unutar granica nekog žanra, koncepta ili ideje bi bilo, ali baš nemoguće, no, kao što rekoh, momak je šaren na sebi svojstven i zanimljiv način. Stvarno je nešto posebno. Možda baš zbog toga on nije baš tip za slušati u bilo kojoj prigodi: u nekom bi veselom društvu vjerojatno usmjerio atmosferu u onom nekom dotučenom kontemplativnom pravcu, a da nije baš nešto naročito pametan, s druge strane ne bi bio od pomoći ni da radite nešto što zahtjeva koncentraciju, ali ako hoćete da vas nešto dobro rastroji onda je on čovjek za vas!

Dakako, veliki je rizik s tim Holmesom, jednom mu je ista stvar nešto sjajno, a drugi put bezveze. Naprimjer Sick City, nekad je totalni gitarski davež, drugi put baš "sjeda" ta nervoza, i to ne zato što je tu Bobby Gillespie, pjevač iz Primal Scream, nego se s Holmesom jednostavno nije lako nositi. Nije ova stvar usamljena, takvih pjesama koje klize s grozote na divotu ima još, sve ovisno o raspoloženju. Compared To What recimo, funk blues sa Carlom Hancockom Ruxom pred mikrofonom, za vožnju prema moru bi možda bila kao stvorena, ili to možda ne bi bilo veselo ljeto. Onda Living Room s istim pjevalom, jedanput mravi hrabro napadaju, drugi put vas ubije u mozak. Bad Thing također, raspjevani Jon Spencer pušta bluesu da eksplodira, ali jel to glazba za prepustit joj se? No, imamo i drugu stranu medalje, odnosno tih par pjesama za koje ne dam da itko išta loše o njima kaže: Incite A Riot i 69 Police su kao dva bonus treka s izgubljenog albumu Add N To (X), jedan revolucionaran a drugi gospel, to, paradokse dajte! Odmah u redu iza ovog dvojca čeka Outrun s Martinon Toppley-Bird koja, jašta, pjeva; trip hopčuga žešća, ostavila žena Trickyija pa se uvalila drugom friku. U Slip Your Skin su se za mikrofonom našli Bobby i Martina, a kad vam kažem da je uz sonikjutovsku gitaru uvaljen sempl iz The Bad Rapping of The Marquis De Sade nema druge doli da bude strašno. Hm, kraj, nema boljeg: Hey Lisa je pozitivna naivna uspavanka, a željama za laku noć pridružuju se i sretni orkestar; nešto prekrasno.

Bow Down To The Exit Sign je album kojemu možete, ako hoćete, oduzeti bilo koju od pjesma, a da ne zazvuči nedovršeno, s druge strane, mogli biste mu uvalit gotovo bilo kakvu drugu, a da ne zazvuči kao višak. Šareno, a opet kompaktno. Dobro, znam da je Holmes imao i boljih trenutaka, ovo mu je vjerojatno nekakav kreativni chill out, ali od nekog kao što je on i tolika predanost je dovoljno da bi mu čedo zasjelo na tron Monitorova albuma tjedna. Osim toga, David Holmes je netko kome ni u kojem slučaju ne smijete doustiti da vam prođe pred nosom nezapažen. Znate, radi se o nečem vrlo čudnom, nebuloznom i nadasve privlačnom. Što se mene tiče, Bow down... je izašao baš na moj rođendan, a svatko voli poklone... E pa, hvala Davide, baš lijepo od tebe. Ali stvarno.
Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR