Preslušao
Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

albumi.tjedna

Madredeus: Antologia
Eminem: The Marshall Mathers
Sonic Youth: NYC Ghosts & Flowers
David Holmes: Bow down to the Exit Sign
Sick Rhyme Sayazz: Lovci na šubare
Razni izvođači: Talkin-inside the beat
Björk: Selmsongs

Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Naravno da su i Creed i Oasis i Offspring sada potpuno beznačajne pojave, a njihov potop neminovna i nadasve poželjna stvar, samo, pitanje je što bi potop trebao potopiti, a što je zaslužilo da ostane na suhom; svatko nek si radi popis, ali s Deftones će budućnost zasigurno biti ljepša.



White Pony je album kojeg sam ove godine najviše očekivao, a ni u ostatku godine ga, barem s te strane, nijedan drugi neće nadmašiti. To, naravno, nije samo rezultat činjenice što se radi o jednom od najznačajnijih bendova desetljeća, nego i zbog mašinerije koja stoji iza njega i gura ga. Još se prije cijele godine dana znao naziv albuma, a prije pola godine objavljeni su nazivi pjesama (kasnije nešto mijenjani, ali opet, vatra je potpirivana). Nije to jedan od albuma koji izađe i to je to, ovdje smo imali jednu pravu pravcatu i zaista popriličnu famu. Dio te fame ima podlogu i u tome što rocku (ako taj izraz definiramo vrlo široko) u zadnje vrijeme ne cvjetaju ruže i kako ga poprilično gaze mlađe, slobodije i, za izražavanje gotovo netaknute, odnosno neistrošenije vrste glazbe koje onoga tko se u njih upusti ne opterećuje onim groznim bremenom referenci, sličnosti i opasnosti od prearhaičnosti kojeg rock nudi, a od Deftones se pomalo pokušava napraviti svjetlo na kraju tunela.

Ali, gledajući glazbu onako kako bi je trebalo gledati (ili konkretno - slušati), kao umjetnost koja pokušava pobuditi osjećaje i priložiti svoje gledanje svijeta, onda bi ta vremensko-konceptualno-stilska dimenzija zaista trebala bit zanemarena. Jer šta, ako rock odumire i ako su Deftones dobri, onda oni moraju biti slamka za utopljenika, dakle u svrsi nečega, što taj bend sigurno ne želi, niti bi ih itko zdravog razuma trebao tako gledati, nego, dakle, kao prekrasan komad umjetnosti. Jer, nit su slamka, niti neki utopljenik kojemu nema spasa ima pravo da sa sobom potopi tu slamku. Naravno da su i Creed i Oasis i Offspring sada potpuno beznačajne pojave, a njihov potop neminovna i nadasve poželjna stvar, samo, pitanje je što bi potop trebao potopiti, a što je zaslužilo da ostane na suhom; svatko nek si radi popis, ali s Deftones će budućnost zasigurno biti ljepša. Suvišna je kao i prizemna i priča o Deftonesima kao spasiteljima čitavog jednog pokreta ili, s druge strane, kao posljednjem kriku odumiruće zvijeri, samo zato da bi se potvrdila teorija i strpalo ih u koš u koji ne spadaju. Uostalom, Deftones nisu rock bend, oni sviraju moderni suptilni postmetal.

A što se albuma tiče, o njemu puno govore mnoge stvari i koje nisu pjesme: nikako nije bez značenja što je na proteklom albumu Around The Furgostovao stari metalac Max Cavalera iz Soulfly, a na ovome Maynard James Keenan, osjećajna umjetnička duša što pjeva u Tool velikanima; kod Deftones promjena nije drastična, ali se jedan novi osjećaj vrlo dobro razaznaje. Bitna preokupacija pjevača China Morena (kroz tekstove) su bile žene i dosađivanje, ne nužno odvojeno, dok je sada pokazao kako u svijetu primjećuje i štogod drugo osim sebe. A što se cjelokupnog benda tiče njih, oh tako osjetljive, nadahnjuje i lijepa žena i lijepi cvjetići i ptičice; otprilike kao kod Jovana Jovanovića - Zmaja. Sve u svemu, uz White Pony ćete manje ludo skakat po sobi, a više se ljuljat uz glazbu ovih, eto, preosjećajnih mladaca.

Ono što je na njih utjecalo može malo odgonetnuti kakav je to senzibilitet, čisto zato da se ne bi ogradili unutar fraze ili žanra i time zapravo ne rekli ništa: za China, nakon što me se makar načuje pjev, nije mudrost zaključiti kako mu je omiljeni bend Radiohead, a u životu puno voli The Cure, gitarist Stephen Carpenter sluša opskurna metal izdanja, da karikiram, japanskih grind core bendova iz udaljenih sela s otoka Hokaido. Vole dečki dosta Depeche Mode, Duran Duran i uopće tu pop ekipu iz osamdesetih.

Oni sami dovoljno dugo postoje da su uspjeli i sami ostaviti nekog utjecaja, a, da ne govorimo o klonovima ili dalekim vezama, zadržat ćemo se na najbliskijem. Njihov gradić mali Sacramento se zove i nalazi se u Kaliforniji, iako se ne bi moglo govoriti o pravoj sceni, postoji tih par bendova međusobno povezanih čija glazba definitivno vrlo utječe jedna na drugu. Deftones su naravno najpopularniji i najeksponiraniji od njih, a Will Haven sa svoja dva albuma predstavljaju manje komercijalan, ali svakako značajan i vrlo dobar dio scene, za usporedbu bi se moglo reći da zvuče kao bjesniji i alternativniji Deftones. Far su nadaleko komercijalniji od oba benda (ali zasad nisu imali sreće da se probiju), također imaju dva albuma, od kojih jedan imam snimljen uz The Bends od Radiohead, a drugi s Stone Temle Pilots i upravo te kombinacije puno govore o njima. Nova je pojava Glassjaw, jedini od ove četvorke koji nije iz Sacramenta, nego iz New Yorka, ali ih Deftones guraju, pomalo su u vegan filmu i miješaju utjecaje ova dva najveća benda - Radiohead i Deftones.

Mala slatka zanimljivost za kolekcionare je ta da je White Pony izašao u tri izdanja među kojima je razlika u boji naslovnice (ima ga u regularnoj sivoj i ograničenim izdanjima crvene i crne) i jednoj bonus pjesmi na ova dva izdanja. Sve ostalo je - isto, pa 'ko voli i ima para... Da se vratimo na ono najbitnije, bez okolišanja i opisivanja, White Pony je fe-no-me-na-lan album kojega bi svatko moderne ljepote željan trebao poslušati, a ako vam nevjerojatnoće naziva Digital Bath, Street Carp, Knife Party i Passenger ne naprave ništa "tamo negdje unutra", onda ste stvarno mrtvi.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR