albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

De La Soul su preživjeli sva preokrete koja su im se mogla dogoditi u karijeri i što god da im se sada dogodi i što god da naprave to neće puno promijeniti ono što oni znače u glazbe. Najdalje što mogu ići je eksperimentiranje na produkcijskom polju što ih može odvesti samo u avangardu u kojoj će neki mladci vjerojatno biti bolji od njih. Mogu probati smisliti neki koncept, a i da se dovoljno potrude odaziv im nikada ne može biti veliki što je neophodno da bi imalo smisla, pa bi samo gubili vrijeme. Ne, sve što mogu raditi su dobri albumi i otvarati neka vratašca. To je 'The Grind Date'.

Produkciju De La Soul nikad nije bilo nešto posebno uzbudljivo slušati jer su se držali starinske ideje da ona služi samo tome da glavni umjetnik - MC - ima preko čega repati i da ona definitivno mora biti manja od njega. A kako su se Pos, Maceo i Dave (nekad poznat pod imenom Trugoy) pokazali kao intelektualno nabrijani i društveno osvješteni, to nije bio manjak. Na krilima toga imaju album '3 Feet High And Rising' kojeg se uzdiže na pijedestal najboljih u povijesti žanra, pa onda još jedan - 'Stakes Is High' koji je statusno jednako dobar kao prvi. Sada je došlo vrijeme da dižu sebe tako što će dizati druge.

Ni na jednom drugom mjestu se ove godine nije našlo toliko puno novih ljudi iz hip-hopa koji drže underground reputaciju, a da još uvijek nisu toliko razvikani, iako nisu ni najmlađi među njima. Prvo čudo je 9th Wonder koji već oko godinu dana prijeti da će postati jedan od super-velikih producenata što je još samo pitanje vremena. Tu su J Dilla i Madlib, dvojica koja su već radila zajedno i imaju veliki respekt kao podzemni producenti velikog znanja (titula koju je držao El-P), Supa Dave West uživa najveće povjerenje trojca i najviše ga je na albumu, dok je Jake Onea najmanje. Kraj ove petorice čovjek bi očekivao malo neobičniju produkciju. Možda avangardniju, definitivno s više poveznica s jazzom i malo psihodeličniju. Ali zgoditak je ovdje poznata old-school produkcija s puno soul semplova na moderan način, ne posebno plesna, naglašenija nego prije kod De La Soul, ali ne važnija od MC-ja.

I gostujuća grla su prvoklasna. Common poput Talib Kwelija već pomalo prijeti da ću ga nać ispod svakog poklopca na kojem piše "MC s uličnim kredibilitetom" i ovdje je na tendencioznoj 'Days Of Our Lives', a tu je i nezasluženo zanemareni Ghostface, jedini iz Wu-Tang bande koji je održao razinu kvalitete i simpatičnosti. Malo manje znani Yummi i Butta Verses ovdje su da bi uravnitežili vagu na kojoj su se druge strane Flava Flav i Sean Paul. Najzanimljiviji je svakako MF Doom koji je puno manji nego što zaslužuje, i takav najbolje odgovara iz Madliba i J Dillu. On je jedini zaprijetio da bude veći od velikana na 'Rock Co.Kane Flow', dok su ostali samo pripomogli reći koliko su De La veliki i bitni, pogotovo Flava s punim ustima velikih riječi o njima, Sean s pjevanjem njihovog imena i Spike Lee sa svojom paletom a.k.a.-ova.

De La Soul su u svom radnom kalendaru prekrižili važnu stavku velikog sudara s probranim ljudeskarama. Za razliku od prošlog 'Art Official Intelligence' projekta gdje se nisu najbolje snašli i nekako im nije stajao, ovaj naklon samima sebi uz tuđu pomoć im sjeda jednako dobro kao i hip-hopu album s manjim producentima u vrijeme hiperproducenata većih od albuma na kojima rade.

Dobar album dobrog benda na stari način s novim ljudima.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
28. studeni 2004.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR