albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Zadnjih puno mjeseci nije izlazilo baš puno romantičarske glazbe u Amera. Svi su ili nešto zabrinuti za svoju budućnost ili budućnost svijeta pa mijenjaju predsjednike. Za razliku od prije dvije godine kad se dogodila prava mala navala, ove baš i nema sanjarske glazbe. Valjda kad te tjeraju da mijenjaš predsjednika u studiju ne prenosiš neke dojmove nego radiš prosvjede. A onda kad dođeš do CD shopa dočekaju te vijesti koje si vidio na netu, a ovdje te čekaju i u omiljenom okruglom plastičnom formatu. Jedno od rijetkih mjesta u CD-shopu gdje se netko trudi barem malo se približiti raju je 'Rejoicing In The Hands'.

Devendra Banhart zvuči kao ime nekog tko želi raditi vrlo produhovljenu glazbu koja komunicira s Majkom Zemljom i pjeva na čudnim jezicima. To što svira akustičnu gitaru i pjeva uz nju najčudnija je stvar kod čovjeka koji se zove Devendra, a lijeno ga se često opisuje kao čudaka. Imao je hippie roditelje koji se nisu mogli dogovoriti oko imena pa su tek rođenog Banharta 1981. odnijeli guruu za imena koji ga je nazvao po hinduističkom božanstvu koje je izbačeno iz raja, a trudi se vratiti onamo. Nestabilni roditeljski odnosi odveli su ga iz Texasa u Venecuelu i vratili ga otamo u San Francisco. Dok je studirao na fakultetu za umjetnost slušao je glazbu za koju mu nije jasno zašto nikad nije postala poznata, a iza koje su stajali ljudi imena Vashti Bunyan, Karen Dalton, Linda Perhacs, Ella Jenkins i Fred Neil. Njihovom pomoću shvatio je da ne želi slikati nego svirati folk-rock pa se zauvijek ostavio knjige, mada ne i kista. Onda je malo zujao po Parizu, ali nije znao francuski pa je sjedio kod kuće i snimao pjesme u svojoj sobici kroz čiji prozor su na prvi Devendrin album dospjeli zvuci pariškog vatrometa i pucnjave. Kako je slabo stajao s novcima neke od pjesama snimio je tako što bi nazvao prijatelja i ostavio mu poruku na telefonskoj sekretarici koja bi bila cijela pjesma. Ništa čudno, jelda?, sasvim očekivani razvoj situacije. Koja je malo neobična, ali ne čini čovjeka čudakom valjda!?!

Nabolje je sve krenulo kad je Devendru spazio Michael Gira iz Swans, Angels Of Light i, što je najvažnije, Young Yog Records i objavio mu 2002. prvi album 'Oh Me Oh My' šuškavog, nepročišćenog zvuka kao nastalim u nečijoj prašnoj drvenjari. Iluziju da će uspjeti održavati bend The Black Babies Devendra je uspio dovesti do toga da je lani objavio EP pod istim nazivom, ali više od toga vjerojatno nikad neće postojati. Možda je tako i bolje, jer naš heroj tjedna vjerojatno najbolje funkcionira sam sa sobom. Ali očito voli ljude. Možda ne voli puno nekih određenih ljudi, ali voli općenito ljude kao pojavu koja zaslužuje pažnju, ljubav i sreću. Da ih sve upozna možda bi se i predomislio, ali u njegovoj glavi oni zaslužuju sve ovo.

Tekstovi s 'Rejoicing In The Hands' niz su sličica. Kao maštovito platno puni su oblika i boja, prilično apstraktni, s dijelovima lako razumljivim, a cjelinom nesugeriranom nego ovisnom o trenutnoj impresiji. Više iza akustare nego androgenog glasa osjeti se čovjek kod kojeg je nemoguće da bude posve sretan i zadovoljan, pa stalno doseže točku na kojoj se nalazi sreća i u trenutku kad ju dosegne obuzme ga tuga. Njegova muzika je na mjestu gdje su nijanse tuge i sreće stopljene u melankolični osmijeh ogoljen od bilo koje ironije i patetike. Isprepletena dječja naivnost i surovost odraslosti nisu izum stoljeća, ali Devendra to shvaća mirne duše, bez bijesa i ogorčenosti da bi i anđelima 'Rejoicing...' bio prilično smiren album. Poput sna bezbrižnog djeteta.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
4. rujna 2004.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR