albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Na planeti ne postoji bend koji zvuči živčanije, a slušljivije od The Dillinger Escape Plan. Još otkako su se pojavili prije osam godina prati ih glas jednog od najuvježbanijih, najpreciznijih i najintenzivnijih bendova. Takvu reputaciju tako brzo u svijetu metala nije odavno nitko izgradio i to sve zahvaljujući tome kako dobro sviraju i koliko ta tehnička savršenost odlično zvuči. Brzinom kojom sviraju DEP svirali su neki death-metal bendovi, ali su znali biti dosadni, dok su elektroničari ovakve brzine bili prazni. DEP su ova dva potencijalna problema sredili u dva poteza - u svoju su glazbu, boreći se protiv monotonije, nakrcali tone rifova, a između njih umetnuli lako pamtljive i pjevne dijelove da potjeraju dosadu. Tako je bilo i prije u manjoj mjeri, ali je na novom albumu to do kraja izraženo i odlično izbalansirano. I dalje su prvoklasni instrumenaliste koji tehničku savršenost i pravilnost odsviranog imaju u malom prstu u čemu im pariraju rijetki, a nadmašuje nitko, ali baš takvi zvuče kao da ih je jednostavno i lako svirati. Death-metala vokalne dionice, hardcore brzina, metalska oštrina i jazzerska sloboda sviranja spojeni su u skladnu dugu koja spaja s jedne strane Faith No More, a s druge math-metalce Meshuggah.

Prije nego su se hladnog ožujka 1997. okupili u New Jerseyu, članovi DEP odlučili su u budućem bendu ispraviti greške iz svojih prijašnjih grupa. Nije smjelo biti greške u sviranju i kad su krenuli u svijet iste godine s EP-jem 'Dillinger Escape Plan' gotovo sve je već bilo savršeno. Falio im je još malo intenzitet i zgusnutost što su imali iduće godine s 'Under The Running Board'. Tada je postalo jasno kako je ovaj bend došao pokazati kako se svira, a da to zvuči zabavno. 1999. su izdali svoj prvi album 'Calculating Infinity' što bi bio neopravdano tendenciozan naslov da bend nije na albumu uklopio milijardu rifova i brdo mijenjanja. Otada su u prvoj ligi underground metal bendova te ih se stavlja na pijedestal kao prvoklasne instrumenaliste (što je preduvjet da ih ozbiljan metalac uzme ozbiljno), a imaju i auru čudaka jer je svijetu predstavljena neobična glazbu za koju je vrlo brzo skovana odrednica jazz-metal. Intenzitet vokala i distorzije smjestili su ih u metal, ali tehnika i raznolikost sviranja natjerala je ljude koje smišljaju žanrove da uz Dillinger stave «jazz». Turneje sa System Of A Down i Mr Bungle pokazale su da u studiju nisu svirali roboti i da DEP pjesme nije lijepio producent od brda nabacanih rifova, nego da se ovu rifoznu muziku može svirati u živo te da slijedi neki čudan red koji ju čini mračno atmosferičnom zbog čega bi im možda najbolje odgovarala turneja s Nine Inch Nails (hm, a možda i s Aphex Twinom!?). Dok im se uvježbavao novi pjevač Greg Puciato koji je zamijenio najslabiju kariku benda, DEP su 2002. objavili EP 'Irony Is A Dead Scene' s Mike Pattonom koji je tada sanjao kako bi njegov bivši bend tako nekako zvučao da je bilo po njegovom. Dvije godine i milijuni prijeđenih kilometara poslije Dillinger Escape Plan imaju drugi album 'Miss Machine' i prvi s novim pjevačem.

'Miss Machine' kao prvo ima bolje vokale za razliku od onih s prethodnih izdanja na kojima su bili uski zbog ograničenja tadašnjeg pjevača. Kad je vidio da bolje pjeva Puciato kao da se opustio i svo to vrištanje učinio nekako ugodnim. Kad je i to uspio, onda se bacio na kreiranje harmonija, najboljih koje je avangardna glazba u zadnje vrijeme smislila ('Unretrofied', 'Baby's First Coffin', 'Setting Fire To Sleeping Giants' i 'Highway Robbery' zvuče kao zajednički pijani radova starih Reznora i Pattona). Nervozno industrial bubnjanje vjerojatno čini Chrisa Pennieja najčešćim kupcem novih komponenti, a zbog gitara se pitam kako Ben i Brian uspijevaju to sve popamtiti i uživo reproducirati (oni to mogu, vidio svojim očima). Onoga što njih dvojica rade dostojna je samo riječ rafal, ali iz nekih blesavih, valjda matematičkih razloga, to njihovo sipanje zvuči strašno skladno i milozvučno, zbog čega Meshuggah primjerice još ne mogu do širih masa. Dodatni plus Dillinger Escape Plan je taj što ih ne muči dokazivanje znanja nego im se nađe posve jednostavnih pjesama s vrlo malo elemenata, ali s opakom atmosferom kao što je najninčnejlasta 'Phone Home'. Ali, glavna karakteristika Dillinger Escape Plan i dalje ostaje živčanost. Brzi bubnjevi, puno rifova i vokal pred raspuknućem su ono po čemu će ostati zapamćeni, što i sami kažu kad otvore album ultra-brzom 'Panasonic Youth'. Poslije se zaredaju slični zgodici kao 'Van Damsel', 'We Are The Storm', a da se zna tko su i kakvi su, album i zatvore živčenjačom, 'The Perfect Design'.

Dillinger Escape Plan su jedan od najboljih avangardnih bendova današnjice, a u progresivnom metalu im rijetki ugrožavaju poziciju broj jedan. Kako ti ljudi sviraju ideal je svakom tko se primio u životu gitare, s tim da tehnika odavno nije bila toliko privlačna. Kad bi milijuni čuli opaku pjesmučugu 'Unretrofied' isto toliko bi bilo novih fanova DEP i imali bi novi System Of A Down. Starim fanovima nedostajat će možda više metalu usmjeren zvuk, ali nijedan bend nije postao velik ako se nije razvijao i došao do razine benda-žanra. Dillinger Escape Plan su žanr sam za sebe.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
20. kolovoz 2004.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR