albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Prošla je godina protutnjila u znaku novih bendova koji su objavljivali svoje prve albume i svaki od njih je, prema tome kako je pričano o njima i kako su se sami najavljivali, bio čista revolucija. Ali zapravo, od onog što se novo pojavilo na prste dvije ruke stanu bendovi što išta vrijede, dok su ostali kojekakvi dosadnjakovići koje je jedva moguće razaznati od drugih sličnih; a još se većina zvala opako nalik jedni na druge. Općenito, dvijetisućetrojka je već pomalo na glasu kao muzički loša, iako je očigledan neviđeno povećani interes za glazbom, za što treba najvećim dijelom zahvaliti MP3-cama, odnosno stostruko povećanom pristupu glazbi. Prženje je postala aktivnost redovna kao pranje zuba, a nabavka novih albuma pojednostavljena do razine kupovine kruha. U toj hiperprodukciji i bjesomučnom gomilanju glazbe, bend koji hoće biti primijećen mora udovoljavati dvama kriterijima: prvi je da bude na određeni način glamurozan i seksipilan, koliko to monogamija slušatelja dopušta, a drugi je da bude zabavan na prvo slušanje (zato je jedan grozan bend, čije ime ne zazlužuje da bude spomenuto ovdje, postao ogroman u drugoj polovini prošle godine jer su navodno glamurozni, ali su glupi toliko da je svima neugodno to reći). A šta ćete kad se zovete imenom koje zbunjuje čak i one koji vas slušaju, pjesme vam traju od jedne do deset minuta, naslovnice su neke nerazaznavljive črčkarije, svirate instrumentale i ne volite se slikati za novine, kad bi vas neke novine i htjele. Onda vam preostaje da radite glazbu što bolje možete. Tako su napravili Do Make Say Think i snimili svoj najbolji album dosad.

'Winter Hymn Country Hymn Secret Hymn' četvrti je studijski album kanadskog instrumentalnog šesterca Do Make Say Think koji je godinama bio u sjeni svojih kolega s izdavačke kuće, Godspeed You Black Emperor (uskličnik stavite gdje hoćete!). Do prije godinu-dvije gledalo ih se kao manjeg brata velikih anarho-apokaliptičara, ali dok je taj pristup GYBE postajao zamoran, a glazba sve manje buntovnička, DMST su postajali sve bolji, raznolikiji i uzbudljiviji. Himne su jedan konceptualan album, ako to uopće išta mijenja. Kako napominje naslov, album je podijeljan u tri cjeline, zvukom i raspoloženjem, a svaka od cjelina u tri pjesme koja je pak svaka od sebe jedna mala drama. Ovako crno na bijelo, djeluje pretenciozno kako to samo Godspeed znaju biti, ali Radni Glagoli ovdje ni ne pokušavaju dočarati koji je to zvuk Zime, Prirode i Tajne, nego samo otprilike pokazuju kako ih se može slušati i razmisliti o različitim stvarima kako album prolazi; ali slušanjem albuma bez njegovog i naslova pjesama u ovo pržioničarsko doba ne bi se izgubilo baš ništa.

Kod post-rocka je od početka bilo problematično to što je prečesto bio dosadan. Najvećim dijelom je bio instrumentalan, znači bez pomoći ključnog elementa rock glazbe - glasa. Pjesme su bile strašno meditativne, bez puno promjena u zvuku, a sama glazba jako melankolična i rezignirana. I Do Make Say Think su malo patili od toga pa im je hrpa pjesama nalikovala jedna drugoj i sljedeća je znala biti kao prethodna, ali i drugom tonalitetu. Često su im izostajali klimaksi, iako je od početka jasno da su oni bend bolji od većine. Prije su im pjesme bile jednostavnije i predvidljivije, a nakon prvih 15 sekundi već se znalo kako će završiti. 'Wynter Hymn...' je nešto definitivno drugo - prepun je preokreta, skretanja u neočekivanom pravcu, a kad već krenu ovdje napokon odu do kraja; pa čak i malo očitije koriste laptop i čari krčkave elektronike.

'Fredericia' je otvarajuća pjesma, najdulja na albumu i ona koja se najviše osvrće za bendovim dub počecima. Počinje lagano na gitarama i minutama traje bez ikakvih perkusija da bi nakon četvrte minute prerasla u vulkan ritma, melodije i žestokih gitara. Bend prije kao da se bojao koristiti te distorzije do kraja, kao da to smiju raditi samo metalci, da bi sad shvatili kako je dobro sve što je dobro bez obzira na to koje predrasude vladale o sredstvima. 'War On Want' slijedi i posve je drugačija - kratka kakofonija gudala, nešto nalik isprobavanju instrumenata pred nastup. Kad protutnji 'Outer & Inner Secret', stiže '107 Reasons Why', folk psihodelija, predah pred jazzersku 'Ontario Plates'. E sad, sinonim za jazz često jest dosada, zato Do Make Say Think ni ne dopuštaju da ih on ponese, nego ga samo koriste koliko dopušta strpljenje. Kad u tri minute odeksperimentiraju koliko moraju, zaokruže pjesmu bubnjevima i ponosnom trubom u gotovo crkvenjačkom tonu. 'Horns Of A Rabbit' početak je kraja što bend nagovješta dobrom starom metodom - krešendom distorziranih gitara, violončela i bubnja, a pomaže i malo uvijek korisnog noisea. 'Hooray! Hooray! Hooray!' zatvara album dok bend svira surf na prvoj pjesmi koja ima imalo vokala, a pruža se melodija koju može dočarati samo sunce što zalazi.

Kad je bez ikakvih velikih očekivanih katastrofa prošla smjena milenija, post-rock je ostao bez svoje glavne teme, a njegova temeljna emocija - anksioznost u iščekivanju - izgubila je smisao; živi smo i zdravi i idemo dalje. Iznevjerenim post-rockerima preostalo je ili da prestanu svirati ili da se promjene. Za početak su morali početi zvučati zanimljivije, što su pametni shvatili, a onda su morali unijeti malo veselja i nade u svoju samoubilačku i, u novim okolnostima, besciljnu muziku. Mogwai nisu samo sretno naslovili svoj album nego su postali malo borbeniji, dok su Do Make Say Think sad veseliji i zaigraniji, manje pomirljivi i odlučniji, a pjesme su punije i dramatičniji. Što znači da se uz njih sad može fućkati i hrabro cupkati u iščekivanju sutrašnjice, a ne bojati se onog što dolazi. Hura! Hura! Hura!

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
23. siječnja 2004.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR