![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(BMG / Arista / Menart; 2001.)
Zadnje dvije godine nezadrživo i opravdano na hip-hop scenu stupa južnjački zvuk, a među posljednjima i boljima su hip-hop soul fankijaneri Dungeon Family s albumom za subotnju večer, a pomalo i za nedjelju ujutro.
Zapad je imao svoj vrhunac početkom devedesetih, istok se svako malo budi, a zapravo su i jedna i druga strana američke obale poprilično eksponirane i rastu oko tih velikih gradova. Uz jug SAD prvenstveno se veže country i penzioneri, ali bogme sve više i hip-hop, a čini se da smo doživjeli tek početak te da procvat tek slijedi. Prvo su Outkast iz Atlante zamjetnije prodrmali glazbu koju zovemo hip-hop sa fenomenalnim jazzy albumom ‘Aquemini’. Onda se pojavio Nelly, opasno puno petljajući s elektrodnim zvukovima odvevši još dalje u elektroniku svoju ekipu St. Lunatics. Zanimljivo, oni su iz malo sjevernijeg St. Louisa i nešto su manje dobri od južnjačkijih južnjaka. Paralelno s njima iz grada CNN-a i Outkast došao je Ludacris i dosad objavio dva opasna albuma bez da je i pomislio na dlaku na jeziku. Bubba Sparxxx je jedini bijelac među ovima i zapravo je najjužnjačkiji (čitaj: najseljačkiji među njima), ali svakako sjajan tip.
Dungeon Family, iako su mnogoljudni kolektiv (ima ih 14, a mi mislili da je u Wu-Tang hrpa ljudi) zapravo se ipak najviše oslanjaju na Outkast. Dva glavna autora Dungeon Family pjesama su Outkast dvojac Big Boi i Andre 3000 - beatovi, atmosfere, boja melodija - sve je vrlo blisko onome što ovaj dvojac radi u svojem bendu. Pa čak se kroz cijeli album provlače reference na njih i njihove pjesme, a na kraju gotovo svake pjesme iskače i jingl-nalik Outkast sempl. Ipak nisu oni cijeli bend; tu su Goodie Mob, Backbone, Witchdoctor, Big Rube, Cool Breeze i Slimm Calhoun zatim producenti Organized Noise i ET3 (zapravo Outkast, ali pod drugim imenom). Dakako, uopće ne treba uopće sumnjati da će u idućih godinu-dvije izaći albumi manje poznatih iz ovog kolektiva. Međutim njihov prvi zajednički album je, osim što ima grozno ružnu naslovnicu, zapravo sjajan komad južnjačkog zabavnog rastura koji najviše treba zahvaliti 70-tim, a pogotovo tadašnjem funku te Georgeu Clintonu. Čak im je i ikonografija poprilično retrro sa svim tim srednjevjekovnim odjećama, mačevima, sjekirama i plaštevima...
Nakon što obave vrlo kratko predstavljanje u ‘Intro’ i ‘Presenting Dungeon Family’ ekipa otpraši ‘Crooked Booty’u maniri najprljavijeg i najzabavnijeg južnjačkog hip-hopa rasturajući barbarski i jednostavno, ali opako sa podbadajućim trubama, izazvanim ritmom. Upravo je to ono što je najbolje kod ovog albuma - svojevrsno eksploatiranje primitive, upotrijebimo oksimoron - sofisticirane primitive u svrhe zabave, ali sa nezaobilaznim ironijskim štihom jer Dungeon Family ipak nisu narodnjaci. Plesno ekipa nastavi i u ‘Follow The Light’ uz hipnotičku harfu i beat toliko dalek onome što zovemo hip-hop. “Svakoj je glavi bolje kad se klima gore-dolje” veli otprilike jedan stih i toga se Dungeon drže i u trećoj pjemi ‘Trans DF Express’ ne dopuštajućči odmora, pa tako dalje i u ‘On & On & On’ i ‘Emergency’. Tek malo se odmore u sedmoj ‘Foverer Pimpin’ (Never Slippin’)’ i sljedećoj ‘6 Minutes (Dungeon Family It’s On)’. Nakon ove pauze, album nastavlja po starom, (zabavno i plesno) u ‘White Gutz’ gdje gostuje brat po brzom jeziku - Bubba Sparxxx. Koliko labave veze povremeno Dungeon Family imaju s hip-hop pokazuje i ‘Excalibur’ čiji zborovski refern, atlantski simfonijski orkestar i soul truba vode na putovanje gdje su jedino rime i tihi beat jedino iz hip-hop voda. A ne može biti bolje nego što je.
Iako kao kolektiv postoje već desetak godina, Dungeon familija tek sada objavljuje svoj prvi album, što je možda i bolje jer su greške mogli napraviti drugdje da bi ‘Even In Darkness’ napravili ne toliko daleko od savršenstva. Pogotovo ako vam je stalo do dobre zabave.
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||