![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(K7 / Menart; 2001.)
Nijemac Michael Fakesch i Talijan Chris De Luca našli su se u Rosenheimu prije desetak godina, a spojila ih je zajednička ljubav spram Public Enemy i Metallice. Dvije godine kasnije, 1994., osnivaju Funkstörung, ali suprotno od svih pravila troše čitavih pet godina da bi složili prvi album, a sedam na prvo autorsko djelo - ‘Appetite For Disctruction’, glitch/hip-hop čudo objavljeno lani. Prije toga su objavili svoj spomenuti prvi remiks album ‘Additional Productions’.
‘Vise Versa’ je drugi njihov remikserski album na kojemu su se pozabavili pjesmama toliko različitih izvođača kao što su drum’n’bass A Guy Called Gerald, rockeri Notwist, elektro-jazzer Nills Peter Molvaer te prastari Jean Michelle Jarre zaogrnuvši ih u novo, eskperimentalno elektroničko ruho. Sudeći prema prethodniku, ‘Appetite…’ moglo se očekivati da će Funkstörung s ‘Vice Versa’ napraviti album usmjeren k hip-hopu s utjecajima elektronike, no dogodilo se točno obratno - tradicija na koju se naslanja ‘Vice Versa’ je ona Aphex Twin i Autechre s tek ponekim izletom u ritmiku hip-hopa. Kombinira ovaj dvojac ovdje ambijentalu, glitch, drum’n’bass, breakbeat, downtempo, s ozračjem remiksiranih bendova i blagim hip-hop zvukovima.
Fakesch i De Luca rade ugodnu, mada nebuloznu elektroniku, iako su rekli da im je krajnji cilj u sviranju raditi - funk! Funkstörung ovim rezanjem, mijenjanjem, preproduciranjem, remiksiranjem, dekonstruiranjem, rekonstruiranjem unatoč svoj različitosti svih tih remiksiranih izvođača uspijevaju napraviti kompaktan album. Preko otvarajuće odzvanjajuće ‘Eyen’ Plaid, zarazne ‘I Want Some Fun’ Jay-Jay Johansona, prekrhke ‘Humanity’ A Guy Called Gerald, orbitalne ‘Moron’ Notwist, agresivne ‘Rome In The Rain’ Phillipa Boe i The Voodooclub redaju se produkcijska mađijanja i uhu dragi ugođaji; gluposti kao što su ‘Salt’ iza koje stoje Beans te ‘N.R.C.’ Ike Yard su isto nažalost ovdje, ali čemu služi CD nego za preskakanje pjesama!?
Funkstörung se igraju ritmovima, melodijama, dionicama - općenito zvukovima kao da su igračke, a album jedno veliko igralište. E, al’ znaju oni da bi ljudi ovaj album trebali i slušati pa su humani i ne pretjeruju nego su na kraju napravili jedan standardan pop proizvod strašno prikladan zubarskim ordinacijama. Zubare, međutim zbilja ne volim, al’ uz Funkstörung bih ih još nekako i podnio.
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||