albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Posljednji put kad su Grandaddy bili zabrinuti mučilo ih je tko će pobijediti i koje će to sve biti žrtve u borbi čovjeka s računalom. Prošao je Y2K bez velike štete, računala nisu otkazala niti su pokrenule dugo dogovaranu akciju ustanka protiv čovjeka. Ne, i dalje su ostala praktična stvar koja za čovjeka obavljaju masu zadataka koje bi inače morao on napraviti sam. Paranoja od računala sve se više pokazuje realističnom koliko i bojazan od struje prije sto godina kad su si ljudi došaptavali o čudnim malim bićima koja će jednom izaći iz utičnice. Sad se sva borba s računalima svela na to da čovjek pokušava spriječiti drugog čovjeka da ne koristi računalo za ono što mu drugdje može naplatiti. Znači, s problema umjetne inteligencije spustili smo se do glazbene skidancije.

Prije tri godine Grandaddy su na 'The Sophtware Slump' puni strahopoštovanja i malo ironije zapjevali toj hrpi plastike i nešto sitno metala zvanoj računalo, da bi se na 'Sumday' osvrnuli malo kroz prozor i shvatili da postoji svijet i van onog spojenog u cyberspaceu (ma, mislim, čak i ova riječ već zvuči zastarjelo), pa su zapjevali čak i o bendu koji je zajedno otkrio ljepotu dana provedenog na otvorenom. Četvrti album kalifornijskog peterca zvuči i puno mirnije i staloženije od prethodnika. Pjesme su manje žestoke, s više klavira, ambijentalnije su, čudnog blago jazzerskog zvuka i sa složenijim melodijama (hm, ovdje mi na pamet padaju jedan hrvatski bend dugog naziva i jedan engleski s nelijepim frontmenom...). E, baš zato se oko njega treba više potruditi. Nije album koji se odmah nudi na jedan osmijeh i dva poteza rukom, nego treba čekati, ispipavati zvukove, hvatati dijelove, potruditi se da te pjesme uđu u uho. Onda se otvara zreliji, ali manje ozbiljan, opušteniji i neparanoidan, složen i promišljen, ali manje "u-čovječe-jesmo-pametni" album s pjesmama pogodnim za ljetno jutro poslije noći ispipavanja granica svojih mogućnosti (mada je prvi plan za ovaj album bio da bude od dva CD-a s jednim popunjenim party pjesmama, a drugim s chill stvarčicama).

Osim, naravno, pjesama o računalnom svijetu u kojem živimo (okej, ta jedna desetina nas s planete) kao što je 'I'm On Standby' i stihova poput "I'm on standby, out of order or sort of unaligned, powered down for redesign" ili "The supervisor guy turns off the factory lights/So the robots have to work in the dark" iz 'Stray Dogs And The Chocolate Shake' nađe se i koja nehardverska. Ljubavna 'Yeah Is What We Head', još jedna ljubavna, točnije, "za-krepat-ljubavna" 'The Warming Sun' s ogromnim tužnim stihovima "In a dream, you were sittin' there waitin' by the door for me/.../But in real life, you're in another world and with another guy/Who doesn't have to cheat and never has to lie", te, iz ladice pjesama koje progovaraju o najočitijim stvarima i zato ih treba ponoviti, 'O.K. With My Decay' o putu prema crijevima crva.

'Sumday' je ono stanje svijesti kad prođete kroz neke teško kontrolirane emocije kao što su bijes i strah, ohladite se i ostanu vam profiltrirane misli neopterećene suvišnim emocionalnim teretom i onda hladne glave razlučite kako zbilja stvari stoje. Nije da su 'Under The Western Freeway' i 'The Sophtware Slump' tinejdžersko izbacivanje frustracija, ali nisam siguran da bi bend sada ponovio takvo što. A 'Sumday' je puno više kulerski i topao, kao dugogodišnji prijatelj koji opet bez ikakve namjere opet pokaže zašto je tako dobar prijatelj. A potrebno je samo malo truda.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
23. srpnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR