albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Već mi lagano na uši izlaze albumi koji zvuče posve obično, neintrigantno i apsolutno nepamtljivo; otprilike kao loša reklama. Koliki sati i sati jednog te istog, gomila nebitne glazbe ni po čemu uzbudljive i s pjesmama kao preslikama prethodne i matricama za narednu. I tako u krug. Ono što mi nedostaje u zadnje vrijeme je njezino veličanstvo Pjesma. Nešto što dira bilo koji osjećaj, trza onaj jedan zakržljali živac negdje bogu iza uha i navodi me da je iznova i iznova pjevušim. Pjesma koja će izmamiti uzdah olakšanja zato što ostavlja onaj osjećaj popunjavanja praznine negdje u prsima i zvuči kao da sam je već jednom negdje čuo. E, to je Pjesma. Da, takvih nekoliko i imamo Album. Onaj koji ne možeš prestati slušati i svaki put zvuči sve bolje i bolje, a ostaviš ga se tek kad te počne zabrinjavati mentalno zdravlje. 'They Died For Beauty' je jedan od takvih. A ima i koncept.

Ilya su trojac iz ne toliko hiperproduktivnog, ali kvalitetom nabijenog Bristola. Svirati su počeli vrlo neglamurozno i loše po biografiju kao gaža-bend koji je svirao po vjenčanjima, krstitkama i birtijama. Tada su u bendu bili pjesmopisac Nick Pullin i pjevačica Joanna Swan i svirali su jazz standarde. Kad im se pridružio studijski manijak i gitarist Dan Brown pa kad su jazzu počeli dodavati dub bas linije, gazda ih je bacio na ulicu. Tad postaju dobri i sele se u Brownov studio gdje nastaje njihov prvi album 'The Died For Beauty'.

Ljudi su najljepši kad se smiješe i kad plaču. U toj magluštini Bristola se izgleda nisu nasmiješili još otkako su potjerali Rimljane. Od prve do devete pjesme na 'They Died For Beauty' sve su od reda beskrajno tužne i melankolične stvari, čisti plač. Spore, rezignirane i pesimistične sve su od reda naslovljene vrlo optimistično i naivno - 'Bellissimo', Heavenly', 'Happy And Weak', 'Bliss' 'The Died For Beauty', sve nešto u tom stilu. Zovite ih čudacima, ali tuga je jedan prilično postojan i pouzdan osjećaj - lako ga se prepoznaje, dugo traje, velik je i ispunjavajući pa samim time daje osjećaj življenja. A šta je bolje od spoznaje «ja sam živ!!!»? Ilya su takva vrsta melankolika koji se osjećaju sretnima jer osjećaju tugu.

Za potrebe stavljanja u ladicu moglo bi se reći da Ilya sviraju downtempo jazz, ali obje te riječi zvuče staromodno i dosadno, kakvi ovo troje nisu. Zato ću se poslužiti riječima s velikim početnim slovom kao što su Air, Portishead, Devics, Beth Orton... Klavir, bas, bubanj, vokal i malo manje truba nisu bili dovoljni za ovo troje Engleza da dočara njihov koncept ljepote kojeg oni doživljavaju malo teatralnije i romantičnije. Zato su u pomoć pozvali mariachi trubu (za dugu i dramatičnu stvarčugu 'Happy And Weak' s najboljom solo dionicom ove sezone), dodali malo mistike Bliskog istoka, slavenske melankolije i francuske šansone (udružene s Otokom ujedinjavajućih francusko-engleskim stihom «Je t'aime, je adore you»). Dobivenih 49 minuta glazbe je mali sajam raznolikosti, ali kompaktan i lagan na način na koji to jako dobro polazi za rukom jednima The Coral.

Pribojavam se da Ilya možda neće jako dugo biti dobri jer su opasno blizu kiču i patetici, ali prvi album im je toliko prekrasna nepretenciozna oda sjeti sa sve od reda malim ljepoticama od pjesama da se čine vječno genijalnima. Uživajmo dok traje.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
9. lipnja 2004.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR