albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Kraj prošle godine (a bogme je bio i kraj tisućljeća/stoljeća) obilježili su hip-hop albumi koji su bili toliko bliski tehnoidnoj glazbi da se već gotovo moglo govoriti o nekakvom novom hibridu - tehno-hopu. I ne samo da se radilo o novoj nego i jako dobroj glazbi - armiju su predvodili defitinitivno Outkast albumom ‘Aquemini’, Nelly je također tada iskočio, a da misli ozbiljno pokazao je nedavno i albumom svog benda St. Lunatics koji je još dalje u elektronici odveo taj njihov južnjački tehno-hip-hop. Mada se radi o sjajnom iskoraku koji je urodio zakon glazbom zadnjih su se mjeseci pak pojavili reperi s posve suprotnim idejema koji rade glazbu tehnički u određenom smislu old-school, ali opet nečuvenu, svježu i uzbudljivu (uh, i to kol’ko). Prvo su se pojavili sjajni - sjajni - sjajni albumi Beatnuts i Hi-Tek koji su toliko organski, topli i “starinski” da se čini kako su mogli nastati i prije deset godina, ali tada vjerojatno uopće ne bi bili shvaćeni. Definitivno pripadaju o ovo vrijeme.

Jay-z je posljednji i najpoznatiji koji je prihvatio ovaj trend - njegov je ‘The Blueprint’ gotovo školski primjerak nimalo naelktroniziranog albuma - laganim beatovima dodani su semplovi prastarih (prašnjavih) i to uglavnom soul i funk izvođača, a sve skupa u toplom i apsolutno nedigitlanom ozračju. Neobično je da ovi semplovi često nisu samo mali djelići pjesama i diskretna podloga kako to inače biva s njima, nego čine veliki dio pjesama, Jay-z ih je praktički uveo u pjesme gdje imaju čitave dionice, ono su skoro pa polovina pjesama.

Nakon što nam na početku albuma (u ‘The Ruler’s Back’) objasni da se vratio i zauzme pozu, Jay-z nastavlja s ‘Takeover’ i dovodi u pitanje i koncept sempla - pjesma počinje s ‘Five To One’ Doorsa u što ulijeće Jay-z glasom i masnim beatom, ali ‘Five To One’ se ne gubi, nije mala dionica, pjesma se vrti i dalje tako da se zapravo čuju obje stvari, s tim da je Jay-z-eva malčice glasnija. A stvar opasno prži i basevi nemilosrdno ruše sve pred sobom. Ono što ‘The Blueprint’ razlikuje od spomenutih Beatnuts i Hi-Tek je poprilična doza senzualnosti i glamuroznosti - nije ovo glazba mračnih zapušenih podrumskih barova, nego, naprotiv, ona je kao stvorena za skupe klubove, bazenske zabavice u dvorištima holivudskik kuća i uopće za čisti besramni hedonizam.

Ono što bi kod većeg dijela glazbe moglo biti kobno - siromašnost zvukova, ovdje nije ni najmanji problem: ‘Jigga That Nigga’ je primjerice “skresana” od svega osim najosnovnijeg, a pravi je jednostavni mljac-mljac zalogaj. ‘Hola’ Hovito’ bi također mogla biti pjesma kakvog garažnog benda, ali nema joj zamjerke - blues/funk gitare, nekoliko glasova koje ispušta zbor klinaca i nešto malo skvičanja sa strane nose, a stvar prži k’o blesava. Nema posustajanja nakon nje jer je odmah iza naj-naj stvar albuma - ‘Heart Of The City (Ain’t No Love)’, niti gospel, ni soul, ni blues, ali sve to pomalo istovremeno, sklapajući se u totalnu ljepotu i pozitivu koju bi najrađe puštao svakome, išao bih od čovjeka do čovjeka da skuže koliko je zakon… Mislim, dosad ste shvatili da se ovdje radi o jednostavnom albumu - traje (samo) sat vremena, za razliku od inače gotovo obaveznih 70+još koja minuta hip-hop albuma, , ali što je jako važno nema ni gomilu gostovanja osim jednog jedinog - Eminemovog. Pred kraj albuma on je uskočio glasom, a i producirao je mračnjikavu ‘Renegade’ koja je jedina ovdje i razmjerno digitalizirana, ali svejedno posve razotkrivena, nježna i tužna.

Iako je izašao prije više od mjesec dana, ‘The Blueprint’ se još uvijek fino prodaje u Americi, u Europi je album također dobro prošao (pa se ljudi i tuku da bi ušli na Jay-z-ev koncert) i mada je, eto, već malo odstojao, u mom vokmenu je ‘The Blueprint’ još uvijek (jako) dobrodošao - umjesto da ga se zasitim i zamijenim hrpom druge nove glazbe veseli me svaki put kad ga krenem slušati. Što nije baš bilo za očekivati od takvog, priznajmo - ljigavog tipa kao što je Jay-z. Napokon nam je (i) on uljepšao živote dobrim starinskim hip-hopom, hip-hopom novog kova.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR