Album.tjedna




albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

 

 
KANO: 'HOME SWEET HOME'

(679/Dancing Bear; 2005.)



Prvi pokušaj populariziranja grimea poduzeo je Kano. 19-godišnjem Kane Robinsonu trebalo je pet godina pojavljivanja na tuđim pjesmama, partyjima i na radijima da bi dogurao do svog izdanja. Posljednje zapaženo što je napravio bilo je na zbirci 'Run The Road' početkom godine koja bi morala dobiti nastavak, a prvi njegov solo album 'Home Sweet Home' izašao je prilično nezapaženo, no mogao bi biti jedan od onih koji se probiju dugo nakon objavljivanja.

Muškarci prije njega nisu uspjeli popularizirati ovaj, rijetko inovativni žanr u glazbi danas. Žene su se pokazale uspješnijima. M.I.A. je sve veće ime, a mirišem da se sprema još napada s ženske fronte. Možda zato što je sirovu i grubu glazbu zanimljivije čuti u interpretaciji žene, a možda su Shystie i Lady Sovereign jednostavno bolje i od njih treba očekivati štošta. Prvi muški pokušaj da grime ne zvuči tako sirovo, a time i prihvatljivije prije svega Amerikancima pripada Kanou.

Novotarija kod Kanoa je u tome što ne zvuči tako ogoljeno kao ostatak scene, nego su mu podloge upotpunjenije i manje napadne što kroz zvučnike radija bolje zvuči. Pjesme su mu standardnije konstruirane i češće mu se zalomi refren, a dodaci iz drugih žanrova i neuobičajeni instrumenti tu su da razbiju monotoniju kako bi i manja koncentracija bila dovoljna za preslušavanje 'Home Sweet Home'. Za taj je posao angažirao producente Dipla, kojeg znamo preko M.I.A.-e, a tu su još Terrah Danjah, D Double E, pa čak i rokerski momak Paul Epworth.

Da je Kano ipak možda malo previše izoliran od ostatka scene govori činjenica da ima samo jedno vokalno gostovanje, ono Mikea Skinnera, a.k.a. The Streets, ali bi se možda ta jednostavnost na kraju i mogla isplatiti. Kano je morao priznati dominaciju rocka u glazbi danas pa je dopustio neuobičajeno puno gitare u svoje podloge, pogotovo u u 'I Don't Know Why' koja uključuje dobar dio gitariranja iz 'War Pigs' (Black Sabbath, ali ovdje u jednoj staroj izvedbi Faith No More). Kontrasti se provlače cijelim albumom, pa i kroz tekstove, kao u 'Reload It' gdje čovjek veli - "I make love music/And I make thug music". Između ovih tema nam predstavlja život u Londonu, seksualnu politiku, partijanje, dok je najtanji po pitanju ljubavi.

Do 'Nite Nite' u kojoj se ukaže Skinner, album ide uzlaznim ritmom. Redaju se vrlo ritmične stvari pune groovea koje očito ciljaju klupsku publiku (tu se ističu 'Home Sweet Home', 'Mic Check' i dramatična '9 To 5'). Zadnjih pola sata album usporava i zalazi skoro u r'n'b. Zvuči čak prilično američanski u smooth ritmovima, ubrzanim ženskim vokalima, latino semplovima i romantičnim melodijama. Mekanost prekidaju sirovina od 'I Don't Know Why' i nostalgična 'Nobody Don't Dance No More'. Završna, bonus stvar 'Boys Love Girls' Kaneova je prva, a ovdje je dodana sa strane jer jednostavno zvuči vrlo old-school i drugdje se ne bi uklopila.

Komercijaliziranje grimea nije moglo puno bolje zvučati. I dalje zvuči thugerski, ali s više novca, i dalje je muzika u kojoj prevladava ritam, a iako više nije jako jednostavan i dalje je vrlo sirov. Opet je to muzika predgrađa, ali se roditelji ne bi trebali buniti kad je čuju kod svoje djece.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
17. rujna 2005.


Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
 
 
Online

Službe-no

Moraš biti pametan

Spašavajući Sagea

Zvuk 2005.

Izdavač