![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(Roadrunner/Dinaton; 2004.)
Nove snage sve je više, a posljednji složenac od koje se jako puno očekuje je takozvani "new wave of american heavy metal". U taj koš strpani su bendovi poput Chimaire, Shadows Fall, God Forbid i Killswitch Engage. Ovi posljednji za sada su uvjerljivi favoriti, odnosno sigurna oklada ako se traži bend koji može eventualno izvući underground na površinu i približiti ga širim masama. Lagano su već odškrinuli momci vrata. Ovaj, njihov posljednji studijski album, ušao je direktno na top 40 Billboardove ljestvice, ogromna zastupljenost po rock i metal magazinima raste iz dana u dan, a počeli su im se i spotovi vrtjeti na komercijalnim glazbenim postajama. Naravno, za sada samo u kasnim večernjim terminima.
Uz doista furioznu i na momente breathtaking glazbu, imidž i dalje ostaje najveći problem ovog, no i sličnih bendova iz toga koša. Jer da bi se otišlo na viši nivo i pokrenuo jedan novi val, bend mora i vizualno biti klincima nešto bogomdano. Tako je bilo od Sida preko Cobaina pa do Jonathana Davisa. Tu je najveći problem ovakvih bendova, jer izgledaju isto, ako ne i lošije i bezveznije od njihovih fanova. Još mi je u glavi odličan live nastup Killswitch Engage na Rock Im Parku prije mjesec dana, gdje sam na trenutke morao žmiriti ne bi li si gledanjem na pozornicu kvario sjajnu zvučnu kulisu. Vokal Howard Jones, bivši izbacivač i štemer, razvio se u širinu više nego u visinu, te izgleda poput malo izdužene lubenice. Zamislite si onda kako to izgleda kada momak pati na melodičnim refrenima, a ja pred sobom vidim nekog prosječnog američkog football igrača. Koji bi mi mogao glavu odgristi. Gitarist Adam trči uokolo u tajicama i ima nekakav prestupidni irokez, a ostala trojica toliko su bezlična i nefora da ne bi prošli i pred selekciju coolerstva na HGF festivalu demo bendova u Zaboku. Jednostavno, kada ih vidiš ne želiš imati njihov poster na zidu. Pa i da si najblesaviji balavac. I to je po meni veliki problem. Jer Killswitch Engage izgledaju stvarno bezveze. A glazba je fora. I naravno da je ona najbitnija, ali kažem, za sljedeću stepenicu trebat će posjetiti stilistu. Ako uopće žele na sljedeću stepenicu? A jasno je da žele, u protivnom nas ne bi počastili nekima od najvećih hitova što je metalcore ikada dao.
Od uvodne, predobre 'A Bid Farewell', preko ništa slabije 'When Darkness Falls' pa do prvog singla i čiste radijske razbijačice 'Rose Of Sharyn', Killswitch pokazuju da se može pjevušiti i smijati uz opasnu metalčugu. Mjuza se nije previše odmakla od one s prethodnika 'Alive Or Just Breathing' - moderni, tehnikom potkovani trash rifovi, manje-više ravni duplom pedalom ofarbani ritmovi, i vokalne dionice koje variraju od najljepših a la Deftones melodija pa do pre-zlih hard-core krikova za vrijeme kojih se nadaš da mama neće ući u sobu. Uspjeli su Killswitch izbjeći i tipičnu dosadu za albume ovoga stila, kada sve potone u monotoniju i bendovi moraju izdavati albume sa sve manje pjesama i što kraćom minutažom, ne bi li izbjegli spomenute zamke. Na 'The End Of Heartache' ovi Massachussets razbijači nagurali su 14 pjesama, i raspodijelili ih na više od 50 minuta bez da slušatelj i jednog trenutka osjeti potrebu da prst nasloni na tipku skip.
Neki ovo zovu metalcore. Neki new wave of american heavy metal. Neki ne znaju što bi rekli. No ovo je jednostavno metalčuga. Odlično odsvirana, odlično snimljena, i za mosh spremna. Slušajte Killswitch Engage. Pokušavajte ih ne gledati.
Mario Grdošić
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||