albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Kad bih si dopustio da se zbog propuštenih stvari bediram onoliko koliko je blisko mojoj prirodi onda bih bio u konstantnom predsuicidalnom stanju. U zadnje vrijeme se trudim - i ne vjerujem ni sam - uspijevam se veseliti stvarima koje imam. Toga nema na bacanje, ali čovjeka veseli. Jedan do posljednjih razloga za veselje je Kilowatthours, američki indie-rock bend do kojeg sam došao kombinacijom sreće, vremenskih okolnosti i tipke na mišu. I hop - gotovo slučajno u krilo mi je uskočio album za kojeg svaki put kad ga čujem kažem "ej, pa ovo je jako dobro" što od njega i nisam očekivao. Život je baš lijep kad je lijep.

Kilowatthours su nastali kao četverac krajem devedesetih i u prvoj postavi su objavili svoj debi album 'Strain Of Positive Thinking' nakon kojeg ih je napustio gitarist Ryan Compton da bi studirao pravo (i to baš kad bi mu bend mogao postati velik). Odonda je bend razasut širom Amerike na potezu Kanzas - Tennessee - New York, a svejedno uspijevaju funkcionirati kao bend i raditi krasnu glazbu, u čemu im još uvijek malo pomaže Compton. Reference kWh bacaju na Mogwai (od kojih su malo manje epični), Radiohead (toliko sjajni ipak nisu) i Sunny Day Real Estate. I mada usporedbe sa svakim od nabrojanih bendova vrijede za neke dijelove, cijeli album je posebna priča - kombinacija sjetnih klavirskih tonova, melankoličnih akorda, moćnih gitarskih dionica, melodija orkestralnih razmjera i dionica pjesama gdje si bend dopušta da odu kamo god ih filing odvede. Istina jest da je 'The Bright Side' unatoč naslovu u osnovi poprilično tmuran album. Ovaj si trojac očito ne može pomoći u tome da nisu veseljaci, ali njihova turobnost je pozitivna i puna nadanja - svako malo obruše se na te svoje krhke instrumente i odašilju nadistorziranu poruku vjere i moći.

Iako traje tek nešto više od pola sata (kako tipično te alter-Amere), 'The Bright Side' je prava mala drama s jednostavnim i nježnim uvodom na koji se nastavljaju sve intenzivnije pjesme da bi završili opet sanjivo i melankolično. Otvarajuća 'A How-To Book' je sestrična Mogwai s viškom melodioznosti nakon koje ide zatišje (zbilja pred buru) do sredine albuma: 'Last Thurday' bi, da je uragan, na neko sretno mjesto odnijela sve dobre ljude ovog svijeta, zanesena i iskonska 'Almost Alright' pokazuje kako bi zvučali Sonic Youth kad ih ne bi pritiskalo breme prošlosti, a trio fantastikus završavaju kratko i jasno s pjesmom 'The Only Good Thing About Pollution' koja nema ni riječi teksta (kao da je moguće da ima ikakav tekst). Naredne 'Dancers And Acrobats' i 'In My Place' bi bile vrhunac albuma kad ne bi imale takvu konkurenciju koja im prethodi. Zatvarajuća 'Perfect Tool' počinje varljivo sjetno da bi svoje pravo orkestracijsko-distorzirano lice pokazala na kraju…

Lijepa strana je da postoji ovako nešto kao što je ovaj album, lijepa strana je u tome što je on došao do mene, lijepa strana je u tome što ću ja njime razveseliti ljude oko sebe, i lijepa strana je što znam da još ima i da će ubuduće uvijek biti masu divne glazbe za otkriti i uživati u njoj.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
30. svibnja 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR