albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Ovo nije bila dobra godina za metal. Normalno, našao se koji dobar album, oživjele su neke stare grabe, žanr je strašno popularniji nego prije nekoliko godina, jako se puno toga objavljuje, ali kvaliteta je bogme recipročna ovome. Dobrih i inovativnih albuma nije bilo puno, mada su neki veliki igrači objavili nove materijale (gubitnici broj jedan za 2003. definitivno su Limp Bizkit!), ali srećom je i ostalo obećavajućih u rezervi (Neurosis, Tool, Isis, Breach, SOAD...). Ali, kad se sve zbroji, odličnost bogme nije vladala metalom.

Što zbog činjenice da zauzimaju poziciju jednog od kamena temeljaca modernog metala, što zbog toga što više zbilja ne mogu puno iznenaditi, od standardnog događaja objavljivanja albuma, kod Korn je važnije to što postoje. Što god da novo objave neće se moći nadmašiti, neće nikad moći zadovoljiti sve stare fanove i kako god da zvuče uvijek će krajnji, iako ne točan zaključak biti da su na jednom od prva tri albuma napravili bolje to što bi mogli pokušavati. Oni će uvijek ostati veliki bend Korn, kome novi albumi služe tome da dokažu da su još uvijek živi pa da mogu na turneju te da se najvjerniji fanovi imaju čime naslađivati. Dobro, novu revoluciju da pokreće bend koji je već napravio jednu ne bi ni bilo lijepo od njih.

I 'Issues' i 'Untouchables' su svejedno bili veliki pomaci, ali 'Take A Look In The Mirror' je skroz drugačiji Korn. Po prvi puta otkako objavljuju, bend je sam producirao album kojeg su napravili nakon što su shvatili da se nisu snašli u eksperimentiranju s glamom i odlučili se vratiti onom što najbolje znaju - brutalnoj rifoznosti. Ali doslovnog povratka starim danima metala nema. Otkako postoje, ovo je najbliže što su se Korn približili pojmu pop muzike - od konstrukcije pjesama, fokusiranja na refrene, isticanja vokala i utišavanja gitara do generalnog pojednostavljenja muzike i atmosfere u kojoj skoro uopće nije ostalo one poslovične metalske oštrine i samouvjerenosti. Pjesme su eurovizijskog trajanja od 3 do 4 minute, a rifovi su relativno jednostavni, izuzetno groovy i ponavljaju se kroz cijelu pjesmu. Zapravo, gitare općenito ovdje nema puno. Rifova je malo i poštuju kitica-refren-kitica okvir rock pjesama, nema puno žestokih dijelova ni distorzija i bend je ritmičan više nego su ikad bili. Sve je usmjereno na te refrene koji su centar pjesme, a ne nikakvi prijelazi i uvodi.

Davis se puno propituje ovdje i dok uglavnom komunicira sam sa sobom, tu i tamo po albumu su ipak razbacane lijepe misli za bijesno ponavljanje poput «You think you can take me/You think you can play me». Ali, najbolje on funkcionira kad je mali čovjek koji se boji i plakao bi kad ne bi imao priliku pjevati. Zato najbolje i zvuče teške, umorne i opterećene pjesme kao 'Here It Comes Again', 'Everything I've Known', 'Let's Do This Now' i 'I'm Done'. Odlična su i osvježenja kao 'Play Me' s velikim MC-jem Nasom koji dominira pjesmom i ponovno probuđene gajde u 'Let's Do This Now', ali ono gdje je bend sada su ove pjesme na rubu raspuknuća, obične stvari s onim čuvenim prsnim pritiskom, uznemiravajući mali dragulji, i to jako jednostavni. Što Korn čini prvim brutalnim pop bendom na planeti.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
31. prosinac 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR