| |
LAMBCHOP: 'AW C'MON / NO YOU C'MON'
(City Slang/Dallas; 2004.)

Iza objavljivanja dvostrukog albuma obavezno se pojavljuju ideje koceptualnog albuma. Nisam siguran da uvijek koncept prethodi albumu jer nekad sigurno prvo nastane album, a onda mu se (lako?) okači nekakav koncept. Zadnji put kad se netko bitan odlučio na dvocedejni koncept bilo je prije dvije godine kad je Tom Waits objavio 'Alice' i 'Blood Money', albume raličite zvukom i pričom. Dvostruki Lambshop album 'Aw C'Mon / No You C'Mon' nema nikakvu priču o konceptu, nego samo priču o kreativnosti koja je izrodila kvantitetu.

Sve je počelo u ljeto 2002. kad si je frontmen benda, Kurt Wagner odredio kako će svaki dan napraviti po jednu pjesmu nakon čega je uslijedio kreativni proces što je potrajao mjesecima. Onda je još od benda zatraženo da napravi soundtrack za Murnauov nijemi film 'Tišina' iz 1927. Iz tog ritma (kakvog se jednom davno držao jedan Emile) izrodilo se pjesama za popunjavanje jednog CD-a MP3-cama, da bi bend probrao ono najbolje - ravno 24 pjesme smještene na dva CD-a (dvaput apostolskih 12). Fizički, CD-i nisu u jednoj kutiji za dva CD-a nego u dvije neslijepljene kutije koje povezuje samo omotnica kartonske kutije. Znači, 'Aw C'Mon' i 'No You C'Mon' dva su odvojena albuma koje povezuje isti bend i isti dan objavljivanja, odnosno, tako bi izdavač htio da to shvatimo. Istina je jednostavnija i prozaičnija - Lambchop su imali napravljenih puno pjesama, šteta im je bilo objaviti samo jedan CD jer bi puno pjesama propalo, pa su odštampali dva CD-a s pjesmama istog zvuka snimljenim u istom razdoblju. Što znači da su objavili jedan dvostruki album; eto, da jednostavnije ne može biti.

Da su se Lambchop držali zvuka sa svojih prethodnika - 'Nixon' i 'Is A Woman' - s puno klavira, tuge i nimalo bržeg ritma, 'Aw C'Mon / No You C'Mon' bi bilo nemoguće slušati. Toliku količinu sjete i sporosti izdržali bi možda u snu, ali budni unutar četiri zida ljudi slušanje puno toga bila bi - čista smrt. 'Aw C'Mon / No You C'Mon' odmaknuo se od americane, nije ni album s klavirskim baladama nego podaleko od prethodnika od kojih ga je puno lakše slušati. Dok je 'Nixon' znao biti dosadan zbog monotonije, a 'Is A Woman' naporan od silne sjete, 'Aw C'Mon / No You C'Mon' je ugodniji, lakši, prozračniji i raznolikija cjelina. U ne pretjeranoj minutaži (2x45 minuta) redaju se veseli instrumentali (njih 6), pjevane stvari, nađe se življih pjesama, tužnih, klavir se našao s orkestrom, americana s r'n'b-jem, 'Aw' sa 'No'. Rezultat je toga nasmiješena tuga, depresivno veselje - album čije najveselije pjesme mogu razotkriti autorovu tugu i čije najmračnije zrače svjetlošću.
'Steve McQueen' nije biografija ni kaubojska veselica, nego balada na gitari s tihim orkestrom u pozadini, zatvarajuća s prvog CD-a, 'Action Figure' s početnim stihom «I heard a rumour that I am sad/Or at least that I feel bad» ne priziva Transformerse nego nam Kurt priča o samom sebi, dok je 'Women Help To Create The Kind Of Men They Dispise' kafansko filozofiranje za klavirom, prilično u skladu s naslovom. 'Nothing Adventurous Please' jedna je od najbržih na albumu, neka light verzija motorističkog surf-rocka, a 'Shang A Dang Dang' ideal željnih polagane vožnje otvorenim automobilom beskrajnom cestom.

Kad bih birao savršeno doba dana za slušanje 'Aw... No' odabrao bih zoru i sumrak. Ali ne jedan CD za jedno, a drugi za drugo doba, nego oba diska u oba ova doba, nekad jedan od dva, nekad oba, a nekad bih stvar prepustio ptičicama. Bilo nebo crveno ili modro, sunce vatreno ili žuto, svjetlost umorno purpurna ili opušteno mramorna, Lambchop ne daju da gledam unutrag, nego da mislim o onome što dolazi, a prošlost mi služi za to da joj se nasmiješim. I 'Aw C'Mon' i 'No You C'Mon' su kao uvodi u nešto veliko ali obično, i lijepo mada ne jako privlačno. Veliki album za mala veselja? Aw... Yes!
Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
29. studeni 2003.
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|