albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Postoji ta jedna faza u svim žanrovima glazbe kad je jako popularna, kad bilo tko može uzeti gitaru/računalo/gramofon u ruke i rutinski je (od)raditi i svaki iole poznatiji žanr prođe tu fazu. Nije bitno o kakvom je žanru riječ, bitno je da je popularan, a savršeno je ako ga je lako naučiti raditi i onda se pojavljuju - ko političari pred izbore - svi simpatični, nasmiješeni i isti bendovi. Što je super jer će sigurno iz te mase isplivati netko zbilja nadaren, ali s druge strane je tu hrpetina naštancanih loših CD-a koji popunjavaju police i stvaraju dojam raznolikosti, ali zapravo tjeraju ljude od glazbe jer ih obehsrabrene navode na pomisao da je sva takva - dosadna i ista. Ni downtempo, hvala na pitanju, nije iznimka; ne samo što se taj pojam grozno otrcao (konkurencija - post-rock) nego ga se još i puno koristi za prikrivanje nečega što se zove "dosadna glazba napravljena iz dokonosti". Vidim vlasnika prosječnog računala koji ima nekakav program za slaganje glazbe, vidim njegovu želju da se bavi glazbom (ako ni zbog čeg drugog, a onda zbog lakšeg uvlačenja u ženske gaćice) i vidim nepregledni niz smotanih jointa čiji dim će biti jedino što će ta glazba kao impresiju ponuditi. A to što je prva definicija downtempa kao glazbe koju rade napušeni za napušene ne bi bio problem kad se prečesto ne bi događalo da joj je jedini smisao iskazivanje tog stanja i uklapanja u isto to stanje (mada, iskreno, taj koncept mi bolje zvuči od onog glazbe koju rade pijani za pijane). Ovaj prvi korak nije teško napraviti, drugi - da glazba bude zabavna - već je pomalo doseg, a treći - da govori nešto drugo osim "pušim ja, pušiš ti, dobrog dilera znamo mi" - daje glazbu koju vrijedi slušati. Nisam siguran što u svoja pluća unosi engleski dvojac Lemon Jelly, ali znam što mi zvuči da unose, zabavni su kao i nedjeljno popodne, a imaju i koju pametnu za podijeliti.

Pred kraj dvijetisućite downtempo (sori, ali oni to jesu) majstori Lemon Jelly objavili su svoj prvi album 'Lemonjelly.ky' na kojem su zapravo objedinili svoja tri dotadašnja EP-ja i predstavili svoju glazbu koja želi pokazati što to znači osjećati se zadovoljno i sretno kao dijete s puno slobodnog vremena, poželjno kao kolač, a lagano i otvoreno kao ljetni dan poslije kiše (čini mi se da kraljevi i ostali bogataši koji se ne moraju brinuti ni za što ovako žive). Nakon gotovo točno dvije godine dvojac Nick Franglen i Fred Deakin objavio je svoj drugi album 'Lost Horizons', djelo o utopiji i anti-utopiji, pleasentvilleovskoj hladnoći, selu i gradu, prirodi i društvu… A nekad ga shvaćam i samo kao nešto uz što mi se ne razmišlja nego samo plutam po tim oblacima dok mi anđeli pričaju viceve (i ne mislim da ga tad krivo, nego samo malo suženije shvaćam).

Na prvi dojam 'Lost Horizons' djeluje kao jedan prilično tendenciozan album - naslov stiže iz priručnika za egzistencijaliste, slatko šareno digipack izdanje s prikazom pretapanja hladnog i uniformnog grada i sela melem je na ranu ljutu kafkijancu i orvelijancu, a odsustvo bilo kakvog naziva benda i albuma na kaveru lijepo nam predstavlja modernog čovjeka - anonimca. Ali, CD se ne sudi po kaveru - vrhunac albuma i najveći hit (i zbilja jest hitčuga) 'Nice Weather For Ducks' jedva da nije malouman: ima tekst/sempl iz slikovnice koji glasi "All the ducks are swimming in the water" i sunčanu melodiju zbog koje se Bakus grize što se nije ostavio alkohola i počeo udisati ljetne jezerske vodene pare, namjesto tih svojih alkoholnih. A ovaj 6-minutni duhački plesni downtempo može biti ključ k sreći, a, ako ste baš društveno zabrinuti, i kontrast nasuprot svijeta odraslih u kojem svaki čas može zagrmiti, pa i često zagrmi kakav dobar rat ili već nešto po čemu pamtimo sve te budale iz udžbenika povijesti. Generalno, 'Lost Horizons' zvuči iznimno smireno (iako je radzragan i raspojasan k'o tinejdžer u subotu navečer) i zaokruženo, a mada se na tom albumu - za dvije sekunde kraćem od sat vremena - izreda osam pjesama, on zvuči baš kao dječja priča koja traje beskrajno dugo, događa se toliko toga, ali joj brzo dođe kraj. Kroz ovu priču prođu klavir, truba, saksofon, rog, harpa, harmonika, flauta, itd., a oni pričaju o putovanju u svemir ('Space Walk'), gradovima na ovoj planeti ('Ramblin' Man' ih nabraja desetke) pa i Clark Gableu ili su "samo" jedan od slatkih snova poput 'The Curse Of Ka'Zar' (iako naslov tako ne zvuči).

U neku ruku pjesme na albumu dosta variraju: 'Elements' je recimo čilerska laboratorijska astrologija koja bi na leptirski let natjerala i medvjede, 'Return To Patagonia' (smije li se uopće Englezima u bilo kojem kontekstu spominjati Argentina?) je orkestralna i barskim dimom obavijena space-jazz nasljednica 'Rose Rouge' Saint Germaine, a ima tu i sumornog jazza i učenjačke priče - u 'Experiment Number Six'. No, sve su to dijelovi jedne cjeline kroz koju se provlači osjećaj digitalne sreće i ekvatorske topline, a kojoj je zajednički nazivnik osjećaj "dobro (mi je)", a brojnici su sedam smileya uštekanih na neiscprni izvor enrgije (najdalja ima 'Closer', tanka pjesma na granici frigidnosti i jedina ispod razine albuma). Prevladavajuća atmosfera albuma ipak je ambijentala, osnovni osjećaj jest veselje, a, ako niste u raspoloženju za suptilno potureni potkontekst, zabava je zagarantirana.

Istina je da je godina pod rednim brojem 2002 sad već debelim markerom prekrižena, ali ostavila nam je krasan teretni vlak pun dobre glazbe i sigurno koji vagon u koji ćemo tek uskočiti. U jednom od njih stoji 'Lost Horizons' - najbolji downtempo album te akronimne godine i obećavajući nastavak karijere koja je obećavajuće i počela.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
9. siječnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR