albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Vječita je borba u glavi tog Briana Warnera. Borio se na početku karijere s duhovima, demonima, spooky crtićima i horor stripovima. Onda ga prebacilo malo na borbu protiv mainstreama, cenzure i religije, te snimio momak 'Antichrist Superstar', jedan od najboljih albuma u povijesti moderne žestoke glazbe. S istim je i sam postao mainstream, ostvario prvotni cilj i dobio dodatno ubrzanje za ludosti, šokiranja i izbjegavanja pop pravilnika, fokusirajući i dalje svu energiju na isto to pop tržište. Povlači tada najradikalniji i najneočekivaniji mogući potez te izdaje 'Mechanical Animals', retro glam rock čudovište od albuma; koji, iako je na trenutke propadao zbog pretencioznosti, donosi par sjajnih pjesama i novi Mansonov pristup. 'Holy Wood...' je samo završio trilogiju, ponovio neke greške s prethodnika, te donio još par sigurnih kandidata za njegovu buduću best of kompilaciju.

No, cijelo je vrijeme osjećaj bio da se ljudina zagrijava za otvaranje novoga poglavlja koje ovih dana počinjemo s očekivano sjajnim 'The Golden Age Of Grotesque'. Borba je jača nego ikada, mozak totalno sjeban od droga, alkohola i psihičkih smetnji, a rezultat u rangu s neponovljivim Antikristom. Veći punker od najsjebanijeg anarhiste, veći mainstream od Ricky Martina, Manson je opet idejno nenormalno jak i prijeti sa svih strana, veličajući sebe, svoj lik i svoje djelo više nego ikada prije. Album otvara adrenalinska bomba 'This Is The New Shit' (inače jedan od najboljih naslova pjesama unazad par godina), na čijem refrenu je Brianov ponos na vrhuncu, jebe majku i Britney i cijeloj pop branši, znajući da će sa svima njima popiti šampanjac na nekom od nadolazećih primanja, a možda nešto i poljubi. E, sirotinje moje, lako je buniti se iz svoje lijepe sobice koju su roditeljske plaće uredile i raditi fanzin na tatinom kompjuteru, gunđajući pritom protiv McDonaldsa i jebenog MTV-ja. Sve to radi i ovaj majstor, samo što se on buni rame uz rame sa svima njima, usred bijela dana usred jebene VIVE usred proklete Njemačke. To je borba, to su muda, to je ideja, to je frajer!!!

Stih pobjednik ovoga albuma definitivno je "You are the church, and I am the steeple, when we fuck we are all gods people". Kaže on još "This is not music, and we're not a band, we're 5 little fingers on a muthafuckin hand", a bome i "When I said we, you know I meant me". Spojen je ovoga puta ultra-moderni r'n'b s prljavim zastarjelim industrialom, pleše se na sve stvari od prve pa do zadnje, a plesni podij pun je lijepih djevojaka koje su sve lude za Brianovim pajserom, ali neće to nikada priznati svojim jadnim dečkima.

Obožavam ovakve pljuske u lice glupanima, debilima i uštogljenim papcima koji ne vide dalje od svojih štimera za gitare, svojih kajdanki s notama za pjevanje i svojih glupih pravilnika točnog i hladnog sviranja. Obožavam ovaj sjebani i prokleto dostižan vokal, sa glupom distorzijom na mikrofonu i netočno otpjevanim melodijskim linijama. Obožavam ideju toliko jaku da sve ostale popratne sadržaje potisne u stranu. Obožavam ove tekstove čovjeka toliko poludjelog s egom napumpanim do nehumanim visina, obožavam kada on nešto kaže jer sve što kaže je istina. Ako nigdje drugdje, u njegovoj glavi sigurno. Nije li to krajnja iskrenost? Obožavam kada ovakvo nesavršeno, prljavo i pankersko djelce postane mainstream, sjebe sve i svakoga i skine s top lista narodnjake, crnce, bombonaše i scumere (hm, još nisam ni sam fokusirao svoju borbu, samo znam da se borim protiv svega).

Novi Marilyn Manson je vani. Opet je jako zločest, opet je bijesan, opet se svima ruga i opet je obojan najvećom mogućom ironijom. I opet je u velikoj, velikoj formi.

Mario Grdošić
mario@monitor.hr
29. svibnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR