albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Sve novinarske floskule, gledanje i slušanje s distance, isfuravanje objektivnog stajališta i pametovanje u (polu)prazno ponekad moraju pasti u vodu. Svatko tko je ikada kritički pisao o glazbi mora imati barem nekoliko izvođača kod kojih pravila ne postoje, kod kojih je strahovito teško obuzdati srce i pokušati što jače uključiti hladan razum. Izvođača koji prelaze granicu sjajne glazbe i ulaze u onaj mali elitistički dio glazbenika koji kreiraju život pojedinca, tu su kada se smije i plače; izvođača na koje se najlakše naljutiti, koji nemaju pravo na pogrešku i o čijim se izdanjima raspravlja godinama.

S glazbom Nine Inch Nails prvi sam se put susreo krajem osnovne škole, a početna fascinacija bila je više rezultat totalne opčinjenosti njihovim nastupom na Woodstocku 1994. nego pretjeranim razumijevanjem glazbene materije. No to me nije sprečavalo da korektorom ispišem liriku skladbe 'Hurt' na ružnu školsku Reebok torbu, prije gotovo 11 godina. S vremenom se bend bez problema učvrstio pri vrhu onih koje sam slijepo pratio, skupljajući predano sve vrste izdanja; od službenih albuma preko raritetnih singlica do live i bootleg materijala. Konačni štambilj na vječno osobno povezivanje s njegovom glazbom Trent Reznor udario mi je prije nekih 6 godina, prilikom pohoda Noktiju na bečki Libro Music Hall. Od onda, i grandioznog duplog albuma 'Fragile', počinje lagano iščekivanje nove Trentove pošiljke pjesama. Nitko se nije nadao posebno brzom izdanju, no bilo je tada teško vjerovati da ćemo na nove pjesme čekati do proljeća tada nevjerojatno daleke 2005. Kada su informacije počele sramežljivo curiti van prije nekih 18 mjeseci, zagrijavanje je lagano počelo. S obzirom na brutalnu dozu očekivanja i Trentove bisere iz prošlosti, znao sam se zapitati kako bi to uopće trebalo zvučati da oduševi čovjeka. Što bi se točno trebalo dogoditi da slušatelj, obožavatelj i strastveni konzument glazbe opet ostane bez daha i proživi osjećaje koje su donijela prva preslušavanja 'The Downward Spiral' i 'Fragile'.

Početne najave i nisu bile pretjerano pozitivne. Prvo su došle informacije o novim članovima benda. Bez Lohnera i Clousera najavljena koncertna postava benda naglo se učinila jako siromašnom. Posebno zbog činjenice da su NIN uvijek bili bend koji je van izbacivao sjajne nove talente, još tamo od vremena Richarda Patricka koji je kasnije oformio Filter, preko Chrisa Vrenne, pa do spomenutog dvojca koji je još do nedavno čuvao Trentu leđa. Ovoga puta Trent je krenuo obrnutim putem, uzimajući već provjerena imena iz drugih bendova. Tu je prije svih Dave Grohl, koji je odlupao dobar dio bubnjeva na albumu, Jeordie White koji se nakon Mansona i A Perfect Circle odlučio malo skrasiti u NIN, te Aaron North iz Icarus Line. Sasvim druga priča nego u prošlosti, usprkos i dalje jasnoj definiciji benda koja kaže da je Trent Reznor Nine Inch Nails, a ostali sviraju koncerte za dobre dnevnice.

Ništa manje zbunjujući nisu bili ni Trentovi intervjui vezani uz promociju 'With Teeth', u kojima je većinu prostora dobivala iznenađujuća prošlost vezana uz raznorazne ovisnosti. Istina je da nisam baš vjerovao da čovjek pije isključivo sok od mrkve, ali definitivno su šokantne bile informacije o njegovom buđenju u londonskoj bolnici, privezan na aparate s cijevima u nosnicama, nakon overdosea heroinom 2000. Usprkos Trentovoj poznatoj melodramatici, njegova medijska otvaranja ovoga su puta doista bila nešto neočekivano i zbunjujuće, pa i uz svu popratnu novinarsku patetiku.

Prve dvije stvari koje sam čuo s albuma bile su 'Gettin Smaller' i 'The Line Begins To Blur'. Izdvojene iz konteksta, ova dva teasera zvučala su potpuno razočaravajuće. Doimale su se kao solidne pjesme, sklepane na brzinu i lišene sve one magičnosti kojima su obilovali Trentovi prijašnju radovi. Danas, slušane u kontekstu albuma, obje ostavljaju ipak nešto bolji dojam. Posebno Grohlovim ritmom vođena 'Gettin Smaller' koja sada lagano i gubi Queens Of The Stone Age štih te stoji na vlastitim nogama unutar ovog složenca od 13 pjesama, dok 'The Line Begines To Blur' ostaje na nešto nižim pozicijama, te spada među lošije skladbe ovdje. Slušajući ju po ne znam koji put, još uvijek se teško oteti dojmu da je u prošlosti Reznor takve stvari skladao malim prstom lijeve noge.

Početni dvojac 'All The Love In The World' i 'You Know What You Are' tematski su bliske taman onoliko koliko se razlikuju zvučnom kulisom. Čini se da u obje Reznor istjeruje demone iz prošlosti, te da pitanja "Why do you get all the love in the world?" i "Dont you fuckin know what you are?" postavlja samom sebi. Prva je divna mala smirena poslastica sa polugenijalnim klavirom koji lomi pjesmu napola tamo negdje iza 3. minute, dok druga na trenutke kao da bježi sa 'The Downward Spiral' svojom uravnoteženom bukom i kontroliranim kaosom. Singl 'The Hand That Feeds' nešto je najhitoidnije što je Reznor izbacio još tamo od 'Head Like a Hole': savršena plesna bombetina za curice i momke u crnom, a rotacija u klubovima u setu između Depeche Mode i Rammstein je neizbježna. 'Love Is Not Enough', 'Every Day Is Exactly The Same' i 'Only' spadaju među bolje ovdje, i sve na fini način spajaju blagu elektroniku, neke divne 'Fragile' trenutke i plesno rokijanje. U ovoj fazi druženja s albumom dva najočitija favorita su 'Sunspots' i 'Right Where It Belongs'. Prva ima jednu od najboljih synth dionica u pop glazbi unazad nekoliko godina, a trenutak kada Reznor izusti "And nothing can stop me now" jedan je od prijelomnih na 'With Teeth'. Upravo taj stih jedno je od njegovih trademark obilježja, a uz kultne "I wanna fuck you like an animal" i "Too fucked up to care anymore" stoji na samom vrhu najcitiranijih stihova u ovom žanru glazbe uopće. No danas, 2005. godine, Trent ipak taj "Nothing can stop me now" izgovara nekako blaže, pomirljivije i nesigurnije nego što je to radio na nekoliko mjesta u svojoj prošloj diskografiji. No osim tih nekoliko klimavih sekundi, stvar je prejebena. Kao i završna 'Right Where It Belongs' koja je apsolutno preslikana 'Hurt', samo više od desetljeća poslije. Opet sjajna klavirsko smirujuća stvarčina, opet tako jednostavan, a opet tako prokleto dobar tekst, te posljednje mjesto na albumu da odjavi cijelu priču.

Novi - trijezan, usamljen i prividno fokusirani Trent Reznor. Majstor produkcije i jedan od najboljih studijskih profesora posljednja dva desetljeća, čije su usluge do sada tražili svi koji nešto znače u glazbenoj industriji: od Bowieja, preko Marilyn Mansona pa do rock lažljivaca U2. Taj Trent Reznor po prvi puta u karijeri ne koristi moć studija i kompjutora do kraja, te izdaje ogoljeni, gotovo grubo smiksani studijski album. Bilo da je u prošlosti izdavao tihe klavirske minijature, ili distorzijom nasaftane industro razarače, snimka tih izdanja uvijek je bila ulickana i ispeglana do kraja. I produkcija je uvijek bila miljama ispred realnog dosega konkurencije. 'With Teeth' na trenutke zvuči kao album bez završnog studijskog dodira, bez faze post-produkcije, snimljen na starim trošnih mašinama, na lo-fi rock'n'roll bubnju i starom bakinom klaviru. Pjesme kao da su napisane i dovedene pred ono završno prearanžiranje i nadosnimavanje, ali se ti procesi nikada nisu dogodili. Što naravno nije ništa loše, ali je za Reznora itekako čudno. I upravo je navikavanje na jednu novu zvučnu sliku jedan od prvih procesa koji treba proći slušajući 'With Teeth'. Posebno na prvih par slušanja zbunjuje Trentov vokal, nekako nesiguran, boležljiv, samozatajan i lomljiv. Čovjek nam to objašnjava činjenicom da su ove pjesme prve koje je snimao u trijeznom stanju još tamo od dana nakon prvijenca 'Pretty Hate Machine', no poznavatelju bijesa i mržnje koju su njegove glasnice pljuvale van u prošlosti trebat će neko vrijeme da se navikne na ovaj priseban i od droga očišćen glas.

Razmišljao sam kako opisati ovaj album u što manje riječi. Odličan običan album? Zasmetala me odmah riječ "običan". Jer kako može biti običan, ako ovako ne zvuči niti jedan drugi komad glazbe na svijetu i ako ovaj album opet stoji izdvojen sam iz mase ostale glazbe, kao uostalom i sva bivša Trentova izdanja. 'With Teeth' nije snažan, bezobrazan i predivno brutalan poput 'The Downward Spiral', a bome ni glamurozan, filmski i epohalan poput 'Fragile'. No ovaj album zato ima zube, krvari po šavovima od ogoljene iskrenosti i nudi nesavršenost koja nikada prije nije zvučala ovako uzbudljivo. Da li sam očekivao više? O, da. Ali prihvatiti treba činjenicu da Reznor po prvi puta nije izbacio album koji iznova mijenja glazbeno okružje u kojem djeluje, već samo sumira sve ono dobro čime nas je častio u prošli. S 'With Teeth' Trent Reznor po prvi puta u karijeri nije napravio divoski korak naprijed. Ostao je tamo gdje smo ga zadnji put ostavili, pri samom vrhu.

Mario Grdošić
mario@monitor.hr
2. svibnja 2005.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR