albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Čovjek je upoznat samo sa onim sa čim želi biti upoznat, odnosno sa onim što si dopusti da upozna i sa onim što ga najvećim njegovim djelom zanima. Asortiman koji mu se pruža za istraživanje, učenje, razumijevanje i uživanje je poprilično mega-ističnih razmjera, ali on nije u mogućnosti uzeti sve što mu se nudi, već samo jedan mali dio svega toga. Tako sam i ja dobio priliku upoznati se pobliže sa ovdje ponuđenim, i mogu reći da nisam požalio i da nisam ostao ni ravnodušan. Naprotiv, affectio u kojem sam se našao moglo bi se ukratko najlakše opisati kao neka čudna vrsta ekstaze stvorena ljepotom modernizma u glazbi koji lagano, ali sigurno postaje trivijalni dio današnjice. Sama primjena tog modernizma koji nastaje pri istraživanju odraz je kvalitete, kvantitete i sposobnosti određenog autora, a to se bez problema sve može naći kod šarmantnog njemačkog benda The Notwist koji je na ovom uratku radio dosta dugo ali precizno i sigurno.

Prije trinaest godina u Weilhemu okupili su se Markus Acher (gitara, vokali), njegov brat Michael Acher (bas) i Mecki Messerschmidt (bubnjevi) da bi zasvirali post-punk. Na to njihovo izdanje mnogi su negodovali, ali se to negodovanje postepeno promijenilo onog trenutka kad su u svojoj karijeri okrenuli ploču i zasvirali post-rock/elektroniku. Poboljšanje tomu može se prepisati uvelike i čovjeku koji je od 1997. godine postao punopravnim članom benda - Martinu Gretschmannu alias Console. Nemojte ni pomisliti kako se ovdje radi o nekakvim amaterima koji su promjenili lude teške rifčine za lijepe slatke melodijske i strukture jer ovdje se radi o pravim eksperimentalcima koji drže do svakoj detaljčića, a što i nije baš slučaj s većinom bendova koje imamo danas na sceni! Članovi The Notwist, benda koji je svirao sa velikim imenima kao što su Jesus Lizard, Fugazi, Stereolab, Spermbirds, itd., očito je nikada se ne odmaraju, to jest, žive samo za glazbu jer osim djelovanja u The Notwist imaju hrpu side projekata kao što su Village Of Savoonga, Potawatomi, Tied & Tickled Trio, Toxic i Lali Puna. Bez obzira na sve pred ovim ljudima je još puno dobrih radova u svijetu glazbe.

Nakon četiri godine od njihovog posljednjeg albuma 'Shrink' objavili su i šesti album 'Neon Golden' koji fascinirajuće zvuči uz jednostavnost i kompliciranost koje zajedno komuniciraju propocionalno bez poteškoća sa Acherovim vokalom i glazbom koja je produkt miješanja svega i svačega što se smiješati moglo kako od instrumenata tako do studijskih (elektronskih) trikova, a da ispadne prilagodljivo, dovoljno ležerno, zavodljivo, dostupno i nadasve koliko-toliko inovativno, a s druge strane gledano otuđeno, sneno i melodično iz sekunde u sekundu. I od svih deset pjesama sve su dobre i gotovo nemoguće je izdvojiti koja je bolja od koje. 'One Step Inside Doesn't Mean You Understand' otvara album razbacanim aranžmanima uz odjeke violončela, klarineta, gitare i pri kraju pjesme zvukom izgrebanog vinila (iskorištenog u još par pjesama), dok u 'Trashing Days' u pozadini svira banjo, uz sasvim minimalne elektro fore i duhačke instrumente koji se javljaju za vrijeme refrena i čine super dodatak i proširuju zvučnost same pjesme. Trenutni singl 'Pilot' osvaja svojom pop melodijicom, Consoleovim beatovima i Michael Acherovim bas dionicama, a 'This Room' pokazuje bendovu naklonost dubu kojeg se također može osjetiti i u nekolicini drugih pjesama, dok 'One With The Freaks ima 'tik-tak' sempl kao neki ubrzani otkucaji sata uz naglašenije bubnjeve i gitaru kao u jednom običnom pop pjesmuljku kojem je glavni štih "Have you ever / Have you ever / Been all messed up". Što se pak tiče Acherovih stihova sasvim je jasno da se radi o učinkovito metaforičnim, ali izražajno jednostavnim vezivanjima kao što je slučaj na primjer u 'This Room' ("No matter what you say / No matter what we do / We will never leave this room / What are we going to do about this?") li u 'Pick Up the Phone' ("Pick up the phone / Answer me at last / Today I will step out of your past"). 'Leave me paralysed, love / Leave me hypnotised, love" pjeva Acher u pjesmi 'Consequence' koja savršeno zatvara album uz piano kao osovinski dio.

O, 'Neon Golden' moglo bi se pričati i pričati danima jer radi se ipak o višeslojnom uratku koji u svakom dijelu blješti nečim neodoljivim za uši - ovo je zasigurno jedan od naj albuma ove godine! No, nema više smisla išta govoriti, jer rečeno je dovoljno, na vama je da si dopustite taj luksuz i otkrijete čari the Notwista ako još niste! Sad je opet vrijeme za slušanje i uživanje, pa ja odoh prepustiti se valovima ove četvorke!

Mario Marušić

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR