albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Jedan od šefova jedne od izdavačkih kuća (radilo se o EMI, ali mogao je tip biti iz bilo koje druge), rekao je kako je tek 5% njihovih izdanja isplativo dok je ostatak od 95% neisplativ - znači na 19 od dvadeset albuma se gubi novac, ako mu je vjerovati. On se tada žalio na piratstvo te je htio reći kako tih nekoliko velikih imena praktički uzdržava glazbenu industriju. Kažem “industriju” jer se to odnosi upravo na ogromne izdavače koji okreću milijune i milijune i milijune dolara. Male izdavačke kuće su u obrnutoj situaciji. Njima će se vrlo rijetko dogoditi jako komercijalni bendovi (a ako se takav i pojavi, odmah ga otkupljuje veliki izdavač), nego male grupe poznate u uskom krugu ljudi. Ovi izdavači nemaju reklama, nemaju velika imena i nemaju veliku prodaju, i ne nude im se na objavljivanje sve sami genijalni bendovi nego da bi se održali aktivnima objavljuju hrpe prosječnih albuma, ali svako toliko nabasaju na vrijedne bisere. Istina, ovi izdavača stalno moraju dokazivati da objavljuju nešto kvalitetno, što ne rade, ali barem pokušavaju dokazati da to rade, inače - propadaju, ili jednostavno neko vrijeme životare s jednom nogom u grobu pa nestanu. Saddle Creek je “još jedna” izdavačka kuća, stacionirana je u Omahi u Nebraski, ako itko ima pojma gdje je to. Ni po čemu poseban izdavač, objavljuje alternativnu i modernu gitarsku američku glazbu. I kladim se u bilo što da takvih u Americi ima na desetke, ako ne i stotine koje godišnje objavljuju tisuće albuma podnošljivih bendova, a tu i tamo dogodi im se otkriće…

Now It’s Overhead je recimo jedan jako dobar bend, a slučajnost kojom sam nabasao na njega samo govori da ovakvih bendova definitivno vrijednih slušanja preko bare ima puno, ali niti prosječno zainteresirani Amerikanac ih nikada neće preslušati zbog prevelike ponude i manjka informacija, a kamoli netko tko živi u tako izoliranom društvu kao što je hrvatsko. Ali, treba biti zahvalan i na malim lijepim stvarima. I ja jesam. Now It’s Overhead su još jedan razlog za veselje, mada oni sami i nisu takvi.

Bend čine pjevač i gitarist Andy LeMaster koji je puno u životu radio s Bright Eyes, zatim tu je njegov dugogodišnji prijatelj Clay Leverett za bubnjevima te još dvije djevojke - Orenda Fink i Maria Taylor na basu, klavijaturama i još koječemu (njih dvije osim ovoga imaju i jedan slatki bend Azure Ray…). Našli su se u Athens u Georgiji, gradu REM i snimili album koji upravo najviše počiva na njihovom zvuku, ali tu su i utjecaji Pavement te pomalo Black Box Recorder i Delgados. Četvorka svira prozračnu, laganu, nježnu, povremeno distorziranu, tugaljivu, ali ne baš deprimirajuću melodičnu glazbu čija repetitivnost i ritmovi zahvaljuju elektronici toliko da nas nikakav retro ne treba zabrinjavati. ‘Blackout Curtain’, ‘Who’ Jon’, ‘6th Grade Roller’, ‘Wonderful Scar’, ‘With A Subtle Look’, pričaju priče o ljubavi; ne brutalne, ali mračne, ne sretne, ali poticajne, možda čak i pomalo naivnog ozračja koje obećaje nešto pozitivno. Premda su pjesme napisane poprilično kontra uobičajenog ritma jedne pjesme - prije bi se moglo reći da se radi o prozi, a ne o poeziji - to su jednostavne misli toliko neusklađenih dužina strofa (koje i ne postoje) i naravno bez ikakve rime da se nevjerojatnima čine pokušaji pjevanja - ali LeMaster melodičnije i skladnije ne bi otpjevao niti sonete. Što opet uopće ne bi bilo bitno da nije duboke i iskrene osjećajnosti bez koje bi ove pjesme bili prejednostavni tugaljivi skeleti moderne alternative. Ovako je ‘Now It’s Overhead’ možda i prekratkih, ali bogatih 37 minuta topline. A ljepote nemamo preko glave pa su ovakva otkrića zlata vrijedna.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR