albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Nekim ljudima jednostavno vjerujete, u nekim stvarima. Recimo, na placu uvijek jajca kupujete kod bake Melite. Kavu uvijek pijete u tom i tom bircu, jer je zakon. Određenom labelu, producentu ili manageru vjerujete do groba, jer u izboru bendova s kojima nas bombardiraju nikada ne griješe.

Nešto takvo odlučio je prije 5 godina postići David Beno Benveniste, mladi fan žestoke gitarističke glazbe s ulica Los Angelesa, koji je predložio frendovima iz System Of A Down da im bude manager, davši im riječ da će jednog dana biti jedan od najvećih USA rock bendova. Od tada je Beno itekako održao riječ danu ludim Armencima, osnovao je promotorsku kuću StreetWise koja i nas ovdje u Hrvatskoj časti lijepim promo CD-ima, kao i label Velvet Hammer. Za isti su u 5 godina albume objavila samo dva benda - Taproot i sada Pulse Ultra. I dok Taproot ipak nisu jaki poput jednih Systema, iako se Beno kune da će kroz par albuma oni postati ogroman bend, čini se da je s Pulse Ultra opet pogodio u sridu.

Pulse Ultra mladi su Kanađani koji su Mikeu iz Taproot uvalili svoj demo pred više od godinu dana. Ovaj se oduševio kao nikada u životu, a slični entuzijazam pokazao je i Beno nakon slušanja CD-a. Band se tada još zvao Head Space, no zbog pravih problema mijenjaju ime u Pulse Ultra, dok će bivši naziv benda završiti kao ime debi albuma (istu su foru iskoristili Linkin Park).

Ako se već moraju uspoređivati s ostalim pulenima gospodina Benvenistea, Pulse Ultra za koplje su ispod Systema, no ovaj njihov prvijenac puno je bolji od onoga skupine Taproot (‘Gift’ iz 2000.). Pulse Ultra sviraju čvrsti i divnim melodijama obojani grunge, lišen bilo kakvih ljigavih elemenata i kopijaških trenutaka. Zvuče upravo onako kako bi Staind zvučali da nisu prerano potrčali ka komercijalnom blagu, ili kao malo komercijalnija verzija najvećih Tool tamo negdje iz ‘Undertow’ faze. Album je prilično ravan i istoga tempa, te zvuči kao jedna velika spojena pjesma. Zato na prvih par slušanja pjesme i ne iskaču u prvi plan, da bi se kao favoriti nakon par tjedana pokazale ‘Slip In Sin’, ‘Void’ i ‘Tired’. I prvi singl ‘Never The Culprit’ lijep je komadić glazbe, iako uvjerljivo i najkomercijalniji ovdje. Jedina zamjerka zapravo ide na drugi od dva prohoda među pjesmama (skit, jelte), koji zvuči kao da se nađu pijani momci iz Daleke Obale i onda nabace session s recimo Nenom Belanom. Ono, grozno.

No, ako na debi albumu od 49 minuta imate samo jednu i pol koja loše zvuči, znači da je budućnost svjetla, prokleto svjetla. Najbolje u cijeloj priči je to što su se ovi momci tek približili dobnoj granici od 25 godina, što definitivno ulijeva nadu u buduće albume i projekte.

Ako ste voljeli Alice In Chains i Soundgarden, a do dana današnjeg nastavili ste slušati glazbu s jednakim žarom kao onda, priuštite si Pulse Ultra. I dajte im vremena, dok vam se ne nastane u uhu. Kad jednom počnete pjevušiti, teško je stati.

Mario Grdošić
mario@monitor.hr
21. kolovoza 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR