albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Prije nekoliko mjeseci mojem ushićenju nije bilo kraja kada sam u ruke dobio jedan uradak u čiju kvalitetu nisam bio upućen do trenutka preslušavanja. Isto to ushićenje vratilo mi se ovih dana, samo što sam ga ovaj put očekivao s obzirom da sam znao o kome i o čemu se radi, međutim, koliko god spreman bio, u biti me dočekalo nespremnog kvalitetom i primamljivošću. Možeš imati milijune, ovo, ono, ali kad snimiš nešto fenomenalno dobro da konkurira visoko za album godine, onda ništa drugo nije ni važno, a upravo se to dogodilo. Pred nama je šezdesetak minuta doslovce epskog rastura o kojem će se pričati još godinama, a na potonjem vući paralele za buduća ostvarenja u glazbi.

Queens Of the Stone Age nastali su iz tako reći pepela nekadašnjeg stoner benda Kyuss čiji članovi bili su pjevač i gitarist Josh Homme, te basist Nick Oliveri. Homme se u tom raspadnom periodu tražio na artističkom planu pridruživši se tad Screaming Trees kao drugi gitarist na što je Mark Lanegan kasnije odgovorio protuuslugom vokalnog tipa na nekoliko pjesama sa albuma 'R', da bi sada već bio punopravni član benda, koji će za Queens Of the Stone Age biti itekakva prekretnica. Važna je činjenica da su Homme i Oliveri početak i kraj ovog benda, dok mjesto bubnjara i klavijaturista zauzimaju razna imena sa scene koji se s vremena na vrijeme izmjenjuju kao da je riječ o sasvim običnoj stvari kao mijenjanje potkošulje svako jutro. Tu su također i mnogobrojni gostujući glazbenici koji su bendu pripomogli u studiju, a među njima su argentinska ljepotica Paz Lenchantin, najpoznatija po članstvu u A Perfect Circle, njena sestrica Anne, Gene Trautmann, Dean Ween, te mnogi drugi.

Dave Grohl koji je u medijima pjevao samo hvalospjeve o bendu ubrzo nakon toga dobio je pozivnicu da sudjeluje u snimanju ovog albuma što je on, naravno, objeručke sa oduševljenjem prihvatio, te nakon toga izjavio da je radio na najboljem albumu u svom životu dodavši da je novi album Queens Of the Stone Age nenadjebivo fenomenalan. Pomalo su svi bili skeptični glede takve Grohlove reakcije, ali sve sumnje odbačene su na samo prvo slušanje, jer on nije nimalo pogriješio. Nažalost, turneju nije mogao nastaviti jer ga njegova diskografska kuća prisilila da se vrati Foo Fighters s kojima je on već mnogo prije snimio novi album, inače sljedbenik 'There Is Nothing Left To Lose'.

Vrata automobila se zatvaraju, upozoravajući signal prestaje sa svojom funkcijom. Iz radio uređaja krešti zamišljena radio stanica sa svojim pripadajućim skečom. «Los Angeles, KLON radio, we play the songs that sound more like everyone else than anyone else» započinje DJ nakon nerazumljivog razgovora između dvije osobe, te na kraju dodaje «I need a saga. What's the saga? It's songs for the deaf. You can even hear it.» Tako naime započinje uvodna stvar 'You Think I Ain't Worth A Dollar, But I Feel Like A Millionare' u kojoj Oliveri pokazuje umijeće svog pjevanja; khm, vrištanja.

«We get some rules to follow/ That and this / These and those /No one knows» uvodni stihovi su singla 'No One Knows' koji je popraćen i videospotom kojim se dobiva uvid u samu pojavu ličnosti ovih ljudi, odnosno, razinu sprženosti uma. Naime, spot je jednostavan onoliko koliko jednostavno kao pojam danas može biti, ali je ujedno toliko svjež i fora, smiješan, da ne možete da ga ne pogledate svaki put. Ono što slijedi jest 'First It Giveth' čije najjače oružje leži u izvedbi refrena «First it giveth / Then it taketh away», dok 'A Song For The Dead' posjeduje background vokalizam sličan onom iz Alice In Chains (što, naravno, nije slučaj samo na ovoj pjesmi), a tamo pred treću minutu sadrži materijala za pomnije gitarističko nadrkavanje, da bi pred sam kraj cijeli tempo otišao iz middle u exploding kaos. Nakon solidne 'The Sky Is Fallin'' sve sile svijeta nastupaju u jednominutnom paklu 'Six Shooter' za koju je dekonstruktivizam preslaba riječ za nešto čiji se refren i glavni akcelerator vrti oko riječi «Shoot!» izvedene u dojmljivom glasu bijesnoće, a sve popraćeno pomalo sarkastičnim stihovima, «Two glass eyes /I'll fuckin' tell you lies / I'm on the side of the road /You won't fuckin die // Fuck this road / Well, fuck you too /I'll fuckin' kill your best friend /What you fuckin' gonna do» koji i nisu neka velika mudrost, ali su sklepani sa šarmom.

Svoj najljepši utisak Lanegan ostavlja u pjesmi 'Hangin' Tree' gdje vokalom zvuči kao da se skriva iza nekog ugla u mraku i priprema se na izvršenje smrti nekome, doduše tako spaljeno nekako i fizički izgleda. «I want something good to die for / To make it beautiful to live / I want a new mistake, lose is more than hesitate». Možda ovi stihovi iz 'Go With The Flow' zvuče za nekoga kao jeftina filozofija, ali u tim stihovima je toliko istine da u prvi mah niste toga ni svjesni, a svojstveno je svima nama. I opet ona zavodljivost na refrenu koji je već standardno krajnje jednostavan i pamtljiv, baš kao i u 'Gonna Leave You', te 'Do It Again'. Zanimljivo je da sve tri pjesme za redom obrađuju različite teme, ali sa istim motivom, a taj motiv nije ništa drugo doli odlazak nekoga/nečega. «God is leakin through the stereo / Between the station to station /You believe it, I know you do / You won't admit it or say so / I know that god is in the radio /Just repeating a slogan.» Mislim da vam ovi stihovi sami za sebe govore dovoljno o pjesmi 'God Is In The Radio', ali i samom albumu koji zvuči kao neko predivno proročanstvo dobra zvuka koji ne prestaje ni na 'Another Love Song' koja posjeduje nešto izražanijeg utjecaja pop-rocka sedamdesetih, a ni na 'A Song For The Deaf' o gubitku osjetila spram svijeta. odnosno oglušavanju njih zbog neprihvaćenosti iz koje je proizašla nevidljivost postojanja jedne određene duše. Stihovima «I know, I know the sun is hot / Mosquitos come suck your blood / Leave you there all alone / Just skin and bone» započinje laganica 'Mosquito Song' koja ujedno i zatvara ovaj predivni album sa neposrednim ispreplitanjem melodija klavira i violina, a tu je i truba koja osobito naglašava erupciju pjesme negdje neposredno pri samom njenom kraju, a glasnice je rastopio nježno Dean Ween. Oni sretnije ruke imat će mogućnost uživati i u obradi pjesme 'Everybody's Gonna Be Happy' koja inače originalno potječe od The Kinks.

Zanimljiva je činjenica da radio DJ-i povezuju međusobno određene pjesme, a oni su pak, između mnogih, klavijaturist Dave Catching, te bivši basist Marilyna Mansona - Twiggy Ramirez i Casey Chaos, frontman Amen koji pak zajedno sa Hommeom i Oliverijem ima jedan drugi projekt -Headband. Spomenutim efektom dobiva se dojam da je ovaj disk kao jedan mali radio program kroz koji se puštaju razne pjesme raznih autora, što i nije daleko od pojma s obzirom da na nekoliko pjesama drugi ljudi pjevaju, drugi ljudi sviraju. Također se može primjetiti da pjesme 'Feel Good Hit Of Summer' i 'The Lost Art Of Keeping Secret', koje su na 'R' bile pomalo unfitting naspram preostalih devet pjesama, na ovom albumu imaju puno zajedničkog u velikoj većini pjesmama što dakako i nije nimalo loša karakteristika.

Kao što sam već napomenuo na samom početku ovog teksta, ovaj album konkurira, a zasigurno je i osvajač titule za album godine zajedno s ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead koji, zamisli čuda, zajedno odrađuju dio američke turneje. Oliveri i Homme opet su postigli zgoditak napravši jedan korak naprijed više, te ponudivši nam sat vremena istinskog rocka koji nije podsjetnik na nekadašnja vremena već stvaratelj i otvaratelj nove ere u glazbi, a posebice rock kulturi koja se u posljednje vrijeme sve više budi iz poludekadnog sna.

Mario Marušić
marusic@monitor.hr
13. rujna 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR