albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Radiohead su mi opet postali prijatelji; nakon što se pola desetljeća nismo razumjeli. Nije da smo pričali različitim jezicima, čak smo si nekako bili i na bliskom terenu, ali kao da me, dok su mi pričali, nisu gledali u oči, nego su pogledom unaokolo pretraživali okolinu, ispitivali što mi se zbiva preko ramena. Počeli su previše toga podrazumijevati i dopustili su si da olabave ono što je činilo naše prijateljstvo - iskrenost. Govorio sam ja njima "prijatelji moji oksfordski, ne pravite se pametni, nego posegnite u petne žile i pokažite razumijevanje i iskrenost", a rastvorena prsa i unutra tutnjajuće srce je moralo doći samo od sebe.

'Kid A' i 'Amnesiac' su imali taj jedan ozbiljan manjak - jednostavno su zvučali kao da ga je stvorio bend kojeg čine članovi bez osjećaja. Bio je robotski distanciran, otprilike kako bi ga sastavio Data, netko tko nema osjećaje, ali ih pokušava umetnuti. Po formuli, naravno. Mislim, oprostio sam im to što su bili dosadni, pretencioznost im nisam previše zamjerio, a i dalje podržavam opako hrabar potez da se nakon preuspješnog 'OK Computer' ostave pop pjesama i pokrenu takve eksperimente. Ali to što su mjesto srca dobili ledenjake, a umjesto sviranja počeli tehnicirati jednostavno je poslalo te albume među ignorirane. 'Hail To The Thief' je negdje na pola pula između te nedavne eksperimentalnosti konstrukcijom svojih pjesama, produkcijom i instrumentima (laptop ubrojen), dok je povratio onu davnu melodičnost i općenito jednostavnost privlačnosti pop pjesama, ali vratilo se i SRCE. Sada su Radiohead opet topli i ranjivi, ali su pjesme hrabrije. Raznolikije su i s puno elektronike, a i klavira je puno više tamo gdje je prije bilo gitara. I vratilo se ono prvo i osnovno zbog čega sam morao u životu voljeti Radiohead - toliko su dobri da me vesele i kad su tužni, najtužniji na svijetu. Da, Radiohead su opet u igri!

Prethodna dva albuma su zvučala drugačije od svega ostalog što je izašlo pod imenom Radiohead, a većina 'Hail To The Thief' pjesama zapravo su konstruirane kao njihove rock pjesme, ali su digitaliziranog zvuka s prošla dva albuma. Puno je tu rada kompjutora, puno dodataka i djelića s kojima sam se gnjavio na Zaboravnom i A djetetu, ali djelića ukomponiranih u standardne pjesme s kiticama i refrenom, s glavom i repom, melodijom i ritmom. Sad ovako ispada da su prošla dva albuma bila bendovo doškolovanje i sad kad su usvojili znanje nastavljaju tamo gdje su stali prije šest godina obogaćeni za space elektroniku. Ali tek sad njihova muzika opet funkcionira - u pjesmama se nešto događa i to što se događa ima smisla, tekstove su napisali na nekim osjećajima, a ne uz pokušaje da nešto kažu i hvala opet pronađenoj inspiraciji ("hail to the thief" uzvikujem za pronađenim sinom odmetnutim) na pjesmama koje nisu dosadne. Negdje dođu do ruba - kao u 'We Suck Young Blood' direktno uvezenoj s obale Mississippija ili u 'The Gloaming' koja jedva ima nekakav ritam i malo pištanja, ali živi na vokalu - no dodaju u pjesmu nešto što joj u jednom potezu daje oblik i iz magle izroni još jedna lijepa neobična pjesmica.

Od svog početka do kraja, ne čujem na 'Hail To The Thief' nešto što ne želim čuti. Svaki komad svake pjesme, svaki uvod, digitalni ritam, pretužan klavir, depresivni Yorkeov glas, žestoke ili blage minimalne gitare, ta ofucana otuđenost i borba protiv velikih neprijatelja dobrote i plemenitosti, smušenjaci, zečevi, lopovi i vukovi, jedan natmureni sat vremena - sve je to na svom mjestu jer je moralo tamo biti i svaki put zvuči sve bolje i bolje. Ali nisu to moderne i originalne, vješto odsvirane pjesme. Ne, to je ljepota!

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
20. lipnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR