albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Iako se šefovi glazbene industrije žale i prijete kao nikada prije, glazba odavno nije bila ovako popularna i raširena. Zahvaljujući netu, prženju, a i izazovnosti žanrova, bendova i ljudi, muziku se sluša, razmjenjuje, voli i mrzi u enormnim količinama. A sve to u vrijeme kad se godinama nije dogodilo ništa zaista novo i autentično. Retro ideje su odlično prošle jer su se pokazale jako pitkima i seksipilnima, stare ideje dalje su razvijane, a dobro prolaze zahvaljujući moći i čudima produkcije. Na sve to, svako malo pojavi se hit koji uspije odagnati misli od sveopće neinventivnosti. Ali, kad se pojavio 'Boy In Da Corner' i upoznao nas s novim žanrom koji je dobio ime grime bilo je jasno da je to početak nečeg novog; samo treba dočekati da to novo zavlada.

Osnovni problem kod grimea (i eventulano nekih drugih zanimljivih derivata britanskog garagea) je slaba produkcija čega je posljedica ograničenost. On je sada ekskluzivno dio engleske klupske kulture, prisutan još jedino možda na (piratskim) radijskim postajama, s prilično malo izdanja. Dizzee je udario genijalni temelj, Wiley je tek došao do prosjeka, a žene su se predstavile kroz Shystie. Uz možda još koje manje i opskurnije izdanje, samo toliko od žanra koji bi trebao osvojiti svijet? Huuu, premalo!

Na zbirci, prvoj u povijesti grimea iza koje stoji službeni izdavač, 'Run The Road' od 16 pjesama našlo se 25 izvođača, a gotovo da nema pjesme koja nema suradnje, iliti featuringa, ako vam se hrvatski ne sviđa. Tu je nekoliko poznatijih imena da posve ne zalutamo– Dizzee, Kano, Streets, Shystie, Wiley, a na svakog od njih dolazi još pet čija imena tek trebamo zapamtiti – Durtty Goods, Lady Sovereing, Demon, Riko, No Lay, Ears itd. Ovako po jednoj pjesmi teško je razlučiti od koga bi se od njih moglo očekivati puno, a tko je možda iznenađenje od jedne pjesme (ja navijam za Earsa, Kana, Shystie i Wondera). Da neće svi proći zakon je prirode, a da će neki biti veliki zakon je evolucije.

Šta je tu uopće novo? Nakon dugo vremena (ili možda čak prvi put u povijesti) pojavio se pažnje vrijedan žanr u Britaniji kojeg predvode i stvaraju pretežito afro-britanci (većinu ljudi ovdje nisam vidio, ali po glasovima mislim da su crne boje kože). Što znači da je ono o čemu govore njihova priča koja predstavlja predgrađa, a, budući da su mladi, vrijeme radnje je noć. Kaže Roots Manuva kako on ne radi britanski hip-hop. On ne radi britansku verziju američke glazbe i to je na 'Run The Road' jasno kao Jasna Zlokić. Možda bi se i mogla povući paralela s južnjačkim američkim hip-hopom, ali grime puno više duguje drum'n'bassu i trip-hopu, točnije ritmičnost prvom, a mračnjačnost drugom. Dobitna kombinacija je spora a plesna, mračna i moćna nadigitalizirana muzika. Na čast joj na 'Run The Road' služi i predrasudama neopterećeni pristup produciranju pa se u ovim pjesmama može čuti glasanje pasa, semplove tema iz James Bonda i gitara Deftones.

'Run The Road' bi, ako ima pravde i sluha, trebao biti Wu-Tang Clan, Wild Bunch, Paket Aranžman našeg doba. Start utrke iz koje će se razviti velika samostalna imena koja će biti osnova novog pokreta. Nije važno hoće li ovi odavde opstati ili će ih zamijeniiti netko bolji i zanimljiviji u tome što rade, ali očito je da se iza ovoga nešto veliko, dobro i novo može dogoditi. A krajnje je vrijeme za to.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
29. siječnja 2005.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR