Preslušao
Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

albumi.tjedna

Godspeed You Black Emperor!: Lift Yr. Skinny Fists Like Antennas To Heaven!
Sona Fariq: Sona Fariq
Thievery Corporation: The Mirror Conspiracy
Leila: Courtesy of Choise
Björk: Selmasongs
Madredeus: Antologia
Razni izvođači: Talkin-inside the beat
T.B.F.: Uskladimo toplomjere
Sick Rhyme Sayazz: Lovci na šubare
Sonic Youth: NYC Ghosts & Flowers
David Holmes: Bow down to the Exit Sign
Deftones: White Pony
Eminem: The Marshall Mathers

Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Asian Dub Foundation trenutno spadaju među najbolje bendove na planeti, a ponosni su vlasnici i jednog od najboljih ovogodišnjih albuma - 'Community Music' (ujedno i nesuđenog Monitorovog albuma tjedna). Sona Fariq sa dotičnim hindu/muslimanskim Englezima dijele sličan senzibilitet, mada pripadaju posve drugačijoj glazbenoj formi, iako se dotirnih točaka pronađe pokoja. I jedni i drugi sviraju izrazito energičnu, poticajnu i glazbu koja "nosi", i jedni i drugi ozbiljan komad inspiracije i konkretnih ritmova, melodija i atmosfera vuku s bliskog istoka (dokud im i sežu korijeni). Nadalje, oba benda imaju izrazite i neskrivene ljevičarske stavove, što s obzirom na okolnosti (Engleska, stranci, mladi) nije toliko ni čudno. A razlike: (osim što nisu toliko dobri; ADF su ipak na samom vrhu) Sona Fariq uzgajaju senzibilitet koji se više bazira na gitarama, što su ljudi kod njih počesto okarakterizirali kao spoj punka i hip-hopa, mada moje uho ne čuje previše toga. Za punk imaju nešto složeniju glazbu, a za hip-hop prenemonotone ritmove, a repanja nema ni u tragovima. O čemu se radi dakle: socijalno osvještenoj, ponešto bijesnoj, podosta prštećoj, gitarskoj glazbi četiri pametna mlada Engleza (i to: dva domoroca - Michael Frankel za mikrofonom, Dom Bouffard s gitarom, i dva istočnjaka - Abrar Hafiz za bassom i Wasif Husain bubnjevima) koji spajaju zaista i punk i funk, i reggae i hip-hop, i pop i alternativu, crno i bijelo, istok i zapad…

'Drop The Bomb' je sjajna prva stvar tipična za albume kojima nakon otvaranja kvaliteta naglo i drastično pada da se, uglavnom, ne vrati. Hvala Zeusu i ergeli potčinjenih mu bogova, Sona Fariq nastavljaju kako su otpočeli. 'Crumle' je kao Prodigy na Soulfly tripu, a 'Do Not Return' jest nešto što bi se nazvalo punk-dicko. 'Killa B', kako sama i kaže, ubija, spojem reggaea i noćnog Bombaya. "It is time to wake up / Move on, move on" tipična je ljevičarska provala, ali jedino je to u 'Move On' standardno. 'Love You Crazy' ima ritam za skakati do neba i melodiju za pjevati otamo. Pomalo balada, pomalo disko pjesmičica - 'So Perfect' joj je naziv. U 'Brown' im malčice navrate i Arab Strap, ali pri kraju se sve preokrene u korist neurotičnih Mogvai. Onda ide sjajna pop pjesmičica 'Zoo'… ma, jednostvano nemam ružne riječi. Tako i za 'Hey Chica' i 'Me & Mescalito'.

Dvanaest pjesama, četrdeset i pet minuta, glazba nipošto revolucionarna, ali posebna, zanimljiva, bez trunke dosade ili gluparija, s vagonima pozitivne i poticajne energije - dobar album; u dvije riječi.

Kako i sami kažu, njihovi utjecaji nisu neki određeni niti ograničeni, možda i zbog toga što slušaju, kao pojedinci, vrlo različitu glazbu, nego njih četvorica jednostavno traže i spajaju vizije svakog ponaosob stvarajući time Sona Fariq. A u svakom od njih se krije toliko ritma i dobre gitare da bi se od ideja s ovog jednog moglo bez problema popuniti nekoliko solidnih albuma. A Sona fariq su tek počeli.

Sona Fariq su kao pametni pubertlije - pršte od svježe, nesputane i iskrene energije.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR