albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Ne mogu baš povjerovati da svi ovi retro bendovi ne znaju svirati ništa drugo i da nemaju svojih ideja. Sad možda nije traženo nešto drugačije pa oni to ni ne nude, ali izgleda i da u svakom glazbeniku čuči gažer koji želi svirati obrade ili barem pjesme nalik na one svog uzora. To je sve skupa jedno jako djetinjasto stanje, ali izgleda da nikom ne smeta. Svejedno, kao monsunska kiša u Sahari osvježe me indie bendovi kod kojih ne moram upotrijebiti riječ garaža u bilo kojem kontekstu. Nije da ću umrijeti bez inovacije, ali pomalo me u depresiju baca pomisao da smo stavili (pa makar i privremeno) točku na razvoj muzike. To bi otprilike bilo kao cijeli život imati isto godina, ali svejedno svo vrijeme stariti, i to bez vječno originalnog CD-a skrivenog iza paravana. The Coral nisu jednoobrazni retro, nisu klavir-gitara bend, ne sviraju metal, nisu hip-hoperi, za elektroničare ih je previše; The Coral su dobar i drugačiji bend. Jedan od onih koji ima očite uzore i nalikuje na štošta, ali nije samo sitna nadogradnja na nešto, nego jedan mali novi pogled na glazbu. A njihov drugi album 'Magic And Medicine' korak je dalje u glazbi koju baš ne možeš nazvati drugačije nego zapadnjački ciganski rock. Ciganski ne u smisli da plaču uz violinu nego putuju žanrovima i vremenom i gdje god da svrate nešto uzmu i s tom prtljagom nastavljaju dalje. A poslije je taj žig nemoguće izbrisati.

The Coral su nastali 1996. u engleskoj provinciji u selu blizu Liverpoola, a svirati su učili do prošle godine kad su objavili svoj prvi album 'The Coral' i proglašeni genijalcima. Usporedbe sa švedskim stolom muzičara - The Doors, Nick Caveom, Calexico, Captain Beefheart- te sa blues, ska, psihodelija, folk i još kojekakvim bendovima stoje, ali ne govore ništa o nekičenim pjesmama The Coral, odličnim tekstovima koji su ovdje pokretač glazbe, a ne nužan ukras, toploj i otvoreno prijateljskoj atmosferi benda i melodijama koje se nisu trudili dobro smisliti nego su im jednostavno iskliznule iz rukava. Najbolje kod The Coral je to što zvuče nevjerojatno prirodno. Sve što naprave je na mjestu i savršeno ima smisla kad nešto odsviraju, kao da je ova glazba postojala i prije, a The Coral su samo bili razglas kroz koji smo je uspjeli čuti. Ta njihova svestranost i spontanost ima i lošu stranu koja se na debiju nije osjetila, a ovdje je ima na par mjesta kad se ne uspiju suzdržati i razvuku pjesmu na previše minuta i ukrase je s previše eksperimentiranja - bluesom u 'Milkwood Blues', surfom i jazzom u 'Careless Hands' - te kad su pokušali teatralno završiti album s inače genijalnom 'Confessions Of A.D.D.D.' pa posljednje dvije minute cvile po gitarama.

Kako ova šestorica uzme instrumente u ruke (a ima ih od gitare, basa i bubnja preko trube, violine i orgulja do flaute i usne harmonike) i istrese iz sebe te nježne i iskrene, čiste oblačiće od pjesama, ne znam. Mogu samo pretpostaviti da se radi o ljudima koji se odlično razumiju, imaju ideju koja ih još drži, slomljenih su srca i neostvarenih snova, a znaju da će se bolje osjećati kad podjele muziku s nama. I tako nastaju ti rajevi nazvani 'Liezah', 'Bill McCai', 'Eskimo Lament', 'Pass It On'...

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
5. rujna 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR