![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(I Am/Geffen/Aquarius; 2004.)
To je sasvim logična posljedica jer se Cure doduše nikad nisu ni mogli povezati s metalom, ali ovako očišćene od klavijatura i aranžmana iz osamdesetih zapravo ih se lako može povezati s žanrom koji je nastao kad su oni već bili u odmakloj fazi karijere. Ovako modernizirani i glasni Cure zvuče svježije nego što bi se moglo očekivati. Svi Cure elementi su tu, i to možda po prvi put nakon 'Kiss Me, Kiss me, Kiss Me' na jednom mjestu. Depresija, nesretne ljubavi i ine nedaće isprepliću se s sretnim ljubavima i pamtljivim pop refrenima, a prvi su elementi po običaju bolje obrađeni nego drugi, jer su Cure ionako uvijek bili bolji goth nego pop band, pa se stoga najbolje pjesme na albumu ubrajaju u ovu prvu kategoriju. Otvarajuće 'Lost' i 'Labirinth' klasični su Cureovski komadi depresije i očaja, 'Us Or Them' je ljutiti i za bend netipičan politički komentar, dok je završna 'The Promise' desetominutni tour de force koji donekle podsjeća na jednako sjajnu 'Watching Me Fall' s nepravedno podcijenjenog prethodnika 'Bloodflowers'.
U osnovi ništa novo u Cure svijetu, ali izvedeno na visokoj razini te s dozom mladenačke svježine i energije, što je sasvim dovoljno za bend koji je duboko zašao u treće desetljeće karijere.
Karlo Rafaneni
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||