Album.tjedna




albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

 

 
THE GAME: 'THE DOCUMENTARY'

(Aftermath/G Unit/Interscope/Aquarius; 2005.)



Mislim da mi neće pokvariti uzbuđenje činjenica da je godina tek počela, a već smo istrošili kategoriju „najočekivanijeg albuma godine“. Koliko god to nevjerojatno bilo prije samo nekoliko godina, danas je normalna stvar da prvi album najželjnije iščekujemo i da je njime nepromjenjivo određen ostatak karijere. Ako prvi uspije – možeš dalje, ako ne – kupi prnje. The Gameov 'The Documentary', sad se već sa sigurnošću može reći, najuspješniji je debi u prvom tjednu na Billboardu za cijelu ovu godinu, samo do sad popunio je članke na svakom siteu koji drži do sebe, Game se do sad već dobrano obogatio, a to sve samo zato što nam je trebalo nešto kao on. I eto ga.

The Game je zapadnooobalni odgovor na 50 Centa, moglo bi se pojednostavljeno reći. Obojica dijele atraktivne biografije – dilali su zabranjene supstance, propucali su ih (mada Gamea sitnih pet puta naspram Fiftyjevih devet) što ih je poguralo u repersku karijeru, pod svoje su ih uzeli velikani igre (u Gameovog slučaju Dr Dre), a vjerojatno će se s vremenom pokazati da su obojica doživjeli vrhunac prvim albumom. Još jedna sličnost je da se ni jedan ni drugi ne mogu pohvaliti nešto jakim flowom, ali obojica su iskreno i privlačno podijelili svoje biografije i slike iz prošlosti, dovoljno zanimljive da prešišaju bilo koji reality show. Game je imao sreće što je iz Comptona jer je Dre tražio nekog west coast čovjeka jer sve te tisuće kilometara obale nisu dale velikog repera već deset godina. Savršena je okolnost bila što je Game ravno iz Comptona pa polaže povijesno teritorijalno pravo da odijeva, spominje, uspoređuje se i piše po sebi to sveto ime N.W.A.. Zapravo, oni + Snoop i Tupac su posljednje što se dogodilo s te strane velike države. Bogme je kranje vrijeme bilo! Zato Game na sebi nosi grozan teret oživljavanja nekad ogromne scene.

„Sto ljudi sto čudi“ na ovom albumu ne vrijedi. Blizu dvadeset ljudi ga je produciralo, ali, Dre je s pet stvari postavio pravac koji su svi morali slijediti. Kad se zaredaju pjesme iz radionice velikana kao što su Timbaland, Kanye West, Scott Storch, Eminem, Havoc, Hi-Tek i Just Blaze vidi se da su pomoćnici morali slušati glavnog majstora i bili su za to prikladno plaćeni. Rezultat je produkcija prilično u stilu ostalog iz G-Unit kataloga s možda malo više ženskih vokala i nešto sporija, što su nužni dodaci kad se radi o nekom iz Kalifornije.

Gamea kroz cijeli album muči veličina. Svako malo spominje imena među koja bi se htio ugurati, pa s jedne na drugu obalu nabacuje Jay-Z-a, Biggieja, Snoopa, Nasa da je jedva imao mjesta pričati o nečem drugom. Vjerojatno bi nas bio i umorio time pa je zato na albumu pozvao tolike goste. 50 Centa ima skoro kao da je album njegov, a tu su još Faith Evans, Mary J. Blige, Marsha, Eminem, Busta Rhymes, Tony Yayo i Nate Dogg sa standardno minimalnim uletima. Kad mu je album već skoro završio na 'Like Father Like Son' se Game sjetio svog svježeg sina i dogodio mu se rijetki trenutak straha i iskrenosti - "Nose, ears, eyes, chin just like your daddy/ I'll die before you grow up and be just like your daddy". Znači, on ima još nešto o čemu želi pričati. Što znači da mu ovo nije posljednji album. Nikako. Vjerojatno već prije kraja godine stiže i prvi album nekakvog Gameovog kolektiva koji bi se mogao zvati Black Wall Street. Predvidivo? Da, ali dobro.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
18. veljače 2005.


Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
 
 
Online

Službeni site

Kako je osvojen zapad

Intervju

Black Wall Street