albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

The Libertines su četiri klinca iz istočnog Londona koji se urnebesno zabavljaju. Nerijetko jedan od njih poželi otići iz grada na dan koncerta, pa onda sviraju, recimo, bez bubnjara. Ponekad se glavna dvojica (Doherty i Barat) toliko posvađaju da jedan demonstrativno napusti bend pet minuta prije nastupa, pa se pomire idući dan. Dogodi se njima i da prije koncerta uzmu toliko droge da pjesme odsviraju duplo brže. To da se Pete i Carl makljaju na pozornici i da to uglavnom završi tako da ih roadieji razdvajaju već je postalo dijelom njihovog scenskog nastupa. Baš kao i raštimanost, improvizacija, živahnost i entuzijazam. Sex-drugs-rock'n'roll' princip kod njih funkcionira besprijekorno jer oni koji su bili s njima iza pozornice kažu da bi i R. Kelly bio ponosan. Sve to karakterizira i album koji mogu staviti na sam vrh liste najzaraznijih albuma koje sam ikada čula.

Neke pjesme, albume, bendove povezujemo sa situacijama iz života koje su nam se nekad činile važnije od 'Milijunaša', afere Kostelić i vremenske prognoze zajedno. Danas nam je zato bolno dotaknuti te ploče i raznježimo se ili posramimo svaki put kad ih slučajno čujemo. Tako recimo pjesmu 'It's The End Of The World As We Know It' vežem uz dan kad je umro Tuđman, Guns'n Roses s osmim razredom osnovne kad je predmet mojih želja bio Axl Rose, a 'Sunglasses At Night' s jednim avionskim letom o kojem ne bih smjela govoriti.

Album 'Up The Bracket' je tek nedavno izašao, ali na mene ima upravo takvo djelovanje, iako se radi o 12 kratkih, duhovitih i živahnih pjesama. Međutim, slažem se s autorima albuma koji se zovu Pete Doherty i Carl Barat da moji flashbackovi nemaju smisla: "And it charts my heart to always hear you calling / Calling for the good old days / Because there were no 'good old days' / These are the good old days" i zato vam neću pisati o svojoj postlondonskoj krizi. Neću vas daviti ni bezveznim asocijacijama koje mi padaju na pamet kad vidim naslove pjesama poput 'Horrorshow', 'Time For Heroes', 'I Get Along', 'Tell The King', nego ću samo citirati stih iz pjesme 'The Good Old Days' gdje kažu: "You know I've tried so hard to keep myself from falling back into my bad old ways".

Album je producirao Mick Jones i tu sličnost s Clash tek počinje. Njihovi uzori lako su čitljivi, međutim Libertines su ipak više od pukog utjelovljenja buntovništva i proizvod hypea. Zvuk raštimanih gitara i dva vokala postižu glazbenu svježinu koja je zabavna, duhovita, vesela, čak i onda kad je tematika skroz ozbiljna.

'Up The Bracket' je energična i lako pamtljiva cjelina. Međutim, u njoj je lako razaznati beatlesoidnu socijalnu studiju fenomena "Boys in the band", melodičnost naslovne 'Up The Bracket' ili pak 'Time For Heroes' u kojoj tematski na duhovit način dotiču ljubav "But there's a rumour spread nasty disease around town / Caught round the houses with your trousers down / A head rush, in the bush, you know I cherish you my love", klase "we'll die in the class we was born, that's a class of our own" i još štošta. 'Radio America' ističe se raspadajućom akustičnošću, a 'Horrorshow' vrlo je intiman prikaz heroinske ovisnosti ("It's horrorshow, you should come on round / Horrorshow the horse is brown… I'll show you a picture, a picture of tomorrow / There's nothing changing, it's all sorrow"). Opčinjeni su oni u tekstovima i poviješću, no o nacizmu se još nisu izjasnili, ali o životu kažu "If you've lost your faith in love and music the end won't be long".

I dok je britanskim medijima ovo prilika da uzvikuju God Save the 'Tines! i tepaju im nazivajući ih 'UK Strokes', Hrvatima opravdano ovaj album nikada neće biti toliko bitan. Osim možda dvijema Hrvaticama kojima se stisne srce svaki put kad ih netko spomene.

Ivana Markov
ivana@monitor.hr
24. siječnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR