albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Ljubav i razumijevanje prijatelja su jedino što vam na svijetu vrijedno ostaje, kad odbacite sve te kratkotrajne, prazne i varljive stvari što pružaju lažne osjećaje zadovoljstva. Ljubav i razumijevanje prijatelja su ideja iza 'De-Loused In The Comatorium', prvog albuma The Mars Volta. Teška i intimna tema za prvijenac, a bogme i opako tendenciozno; da i ne pričam koliko je teško uopće to zbilja shvatiti i pretočiti u tako ograničene izraze glazbe i riječi. Pokušaj samoubojstva, koma, buđenje iz kome pa uspješno samoubojstvo starog prijatelja Julia Venegasa (i on imao 27 kad je umro) stoji iza ovog albuma, a Mars Volta su pokušali u 10 pjesama opisati borbu njegove podsvijesti u tom stanju kome.

Vjerojatno od 'Is This It' nije bilo prvog rock albuma nekog benda o kojem se toliko pričalo, a za razliku od prvonavedenog koji je lagani i kratki zabavljač, danasoptuženi je poduži album, prilično intiman atmosferom, iako na prvo uho najvećim dijelom plesan.

At The Drive-In su se bili razišli točno u trenutku (a navodno i upravo zato) kad su trebali postati ogromni. Polovina je osnovala bend Sparta, zvukom izravniji nasljednik energo-punka ATDI, dok je vizualniji dvojac - Omar Rodriguez-Lopez i Cedric Bixler Zavala - osnovao The Mars Volta. Promatrajući svijet s juga Kalifornije, El Pasa, ova dva, formalno neobrazovana prijatelja iz tinejdžerskih dana bacili su oko malo dublje u prošlost i odlučili u MV kombinirati ATDI punkeroznost s art rockom i psihodelijom kakve su voljeli Led Zeppelin i Pink Floyd, a inspiraciju su potražili u fascinaciji time kako je svijet nasilan i neobjašnjiv (filmski svijet im je ponudio odgovore kroz Federica Fellinija i Wernera Herzoga). Sad kad su se zbrojili, imaju bubnjeve brze i moćne (i jako, najviše od svega nalik na ATDI), glas prodoran i melodičan (više nego njihov stari bend) i gitaru koja nosi cijeli projekt. Na dijelovima je brza s jednostavnim rifovima, a ponekad se uspori, zakomplicira i zabrazdi u psihodeliju i jadikovanje. Što i ne zvuči uvijek tako sjajno. Za to "manje sjajno" su opet odgovorna samo njih dvojica jer ostatak benda samo radi što im je rečeno i apsolutno su zamjenjivi. Zato i nije važno što im bas svira Flea, niti što na jednoj pjesmi gitarira John Frusciante, također iz Red Hot Chili Peppers. Oni su prijatelji benda, kao i ostali, "stalni" članovi. Jedini koji su osim Omara i Cedrica važni za bend su Rick Rubin i Jeremy Ward. Prvi nije član benda nego najbradatiji producent na planeti, dok je drugi tonac, zaslužan za vodenaste vokale, izobličenu gitaru i jastučne synthove. On je umro pred izlazak albuma od overdosea.

Dvije su stvari koje me pomalo muče na 'De-Loused In The Comatorium' - tekstovi i rastezanja. Savršeno je jasno da je nemoguće zbilja znati što se zbiva u podsvijesti osobe koja je u komi (pa čak ni taj netko kad se probudi pojma nema) i možemo samo pretpostaviti da se odigravaju borbe između želje za životom i samoubilaštva. Omar i Cedric su pretpostavili da se njihov suicidalno prijatelj borio za život i opisuju ovdje to njegovo stanje. On se poslije zbilja budi iz kome pa opet pokušava i uspijeva se ubiti. To stanje neznanja za sebe, ali i podsvjesne borbe za život vjerojatno je iskonska borba koju nećemo nikad shvatiti, ali iza ovih tekstova nisam osjetio da se Cedric pozabavio tih strahom i voljom. Čak i taj njegov riječnik djeluje prilično neshvaćajuće pa onda reda nekakve stihove poput "Radar has gathered Midnight neuces from boxcar cadavears(...)Exoskeletal junction at the railroad delayed" i "Nobody is heard rowing sheep smile for the dead/Transoceanic depth in this earth in this cenotaph". Enough said, ha?

Rezignaciju izmučene duše pretočili su u spore i meditativne dijelove koji na kraju uopće ne zvuče kao da imaju ikakvo značenje nego su na puno minuta razvučeni lagani dijelovi. U nekoliko pjesama zabrazde Mars Volta u zamišljenost, što najčešće dovoljno kratko traje da ih mogu doživjeti kao predahe. Ali preduge i prebesmislene su cijela 'Tira Me A Las Aranas' i to njeno latino prebiranje kao i druga polovina 12-minutne 'Cicatriz esp' koja zvuči kao da su momci ostavili gitare uključene, a onda je naišao povjetarac i draškao žice stvarajući hiperambijentalu u kojoj se ništa ne događa. Koma i mrtvilo kažu oni; koma i mrtvilo kažem i ja. Ovo preklapanje borbe i bijesa s meditiranjem i umorom odlično je upalilo u 'The The Veil Cerpin Taxt' (što god i taj naslov značio). Ova sendvič pjesma otpočne brzom gitarom i proganjajućim bubnjevima, na petoj minuti smiri se na latino solažu s pogledom na zalazak, a završava tutnjajuće i oštro. Razara, a ništa nije predugo.

Ostatak je albuma gromoglasni, lagano progresivni rock s onim najboljim od punka - energijom, i najboljim od popa - melodičnošću. Sve su od reda pjesme čiste ljepotice - lijepe, tužne i plesne: od otvarajuće dvije, 'Son Et Lumiere' i 'Inertiatic esp', što su slobodno mogle biti jedna te su najbliskije 'Relationship Of Command', pa preko psycho punka 'Roulette Dares (The Haunt Of)', latino-punka s umornim psihodeličnim prekidima 'Drunkship Of Lanterns', prve polovine epopeje 'Cicatriz esp', kao pakao bučne 'This Apparatus Must Be Unearthed' i jedine balade 'Televators'.

Kad potražim nazivnik ispod ovih sat vremena pronađen, kao i u prvoj rečenici, otrcanu a vrijednu mudroliju - borite se za sebe. Okej, malo su Mars Volta pretjerali u pametovanju, nisu skockali te svoje pjesme da budu totalno nezaboravne (kakve su mogle biti), a za nekog tko posvećuje album prijatelju uskaču si u usta jer ne daju ostatku benda da se izrazi. Svejedno, zaneseni su i zabavni, i prva liga retro rocka.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
11. srpnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR