albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Najveći manjak glazbe koju svrstavamo u alternativnu i volimo je smatrati pametnom, ili barem pametnijom od ostale, je to što je često premalo zabavna. Ta takozvana glupa glazba je jednostavno zabavna i ljudi koji je slušaju djeluju kao da se bolje i više zabavljaju. Više plešu, više se smiju, više ljube, više su blesavi, više se opijaju (osim rijetkih «pametnih» što alkoholiziranjem nadomještaju manjak sveg ostalog) i više misle na sebe nego na cijeli svijet. Alternativci kao da smatraju ovakvu vrstu zabave niskom i primitivnom pa prečesto izbjegavaju tu zabavljačku nit kao kakav bogomoljac vraga. A, ako ćemo iskreno, kad ćemo već pjevati o tome da nam svijetu dolazi kraj onda radije da otplešemo u taj kraj, šta ne? Uostalom, ona Nirvanina himna ove generacije završava tako što svi plešu...

Jedan od razloga zašto je ovako jako buknula ovomilenijska rock revolucija je taj što svi ti novi bendovi zvuče zanimljivije, uzbudljivije, seksipilnije i zabavnije od starih. Čak su i loši bendovi zanimljivi jer su novi, mladi i neistraženi, a to što ih neće biti u glazbenim enciklopedijama brine jedino povjesničare. A ako su uz to što su novi, još i dobri pa i plesnjački nastrojeni dobivamo dobitnu formulu za mamljenje veselja, plesa i smijeha. A paradoks koji toliko voli ovaj svijet potrudi se i da najveseliji od svih budu prilični mračnjaci.

Sada njujorški četverac The Rapture postoji od 1998. kad su osnovani u San Franciscu i otada objavili niz kratkih izdanja, a upravo to ih vrijeme ne voli budući da su svoj prvi dugi album 'Echoes' imali gotov još prošle godine, no objavljuju ga tek ove jeseni. Da je izašao tada parirao bi The Streets na tronu jednostavnog i zabavnog pametnog pop albuma godine, a sada imaju tek slabašnu konkurenciju u Electric Six i marginalnu s budućim Liars. Vrijeme je i glavni protuargument za The Rapture. Da nisu postojale osamdesete, dance-punk, New Order, The Cure i new-vawe ne bi postojali ni oni. Vjerojatno. Isto kao što ne bi postojao Mozart da nije bilo prvog pračovjeka koji je promrljao neki ton i skužio da bi mogao to slagati u niz. Ovaj sljedeći naučio je nešto novo i bio bolji. The Rapture su naučili slagati kompleksnije pjesme našeg vremena. Slušali su momci i modernu elektroniku, The Blues Explosion, Blur, stare rockere i napravili svoju verziju jeke svih tih iskustava. Ovako mladi i prepuni nepoštivanja se ne srame nalikovati ni na koga niti misle da to moraju zaslužiti. Kada parafraziraju Led Zeppelin stihom «And if you focus very hard/The train will come for you at last» u 'Heaven', ili kad naprave brit-pop laganicu od 'Open Up Your Heart' nikog ne pitaju smiju li to ili ne, je li to pristojno ili nije nego im to dobro zazvuči pa onda tako i snime.

'Echoes' djeluje kao jako kratak album, iako traje hiper-standardnih 47 minuta. Početne dvije pjesme prodrmaju zvučnik - prva 'Olio' elektro-punkom, druga 'Heaven' blues-danceom - toliko da se svaki put jedva priberem od šoka koliko je ovo banalni recept, a dobar kolač. Prva od tri laganije pjesme je 'Open Up Your Heart', klavirsko-gitarski ljubavni izljev ne baš prepametnog teksta. A, kad bih lagao rekao bih da je u tome iznimka. Ali nije - nema ga baš ni nešto puno, ali to teksta što su Rapture uspjeli složiti za ovih 11 pjesama negdje je na razini pomalo smušenog srednjoškolca. A zato je i podjednako iskreno i simpatično, makar nikad ne bilo citirano (jel' kog' više briga za tu povijest?!?!). Sve do kraja i završne dvije pjesme - 'Love Is All' i rejdiohedovske 'Infatuation' - ne ponavljaju se lagano note. Ostatak je dance-punk pržiona i dokaz da moderne plesne večeri ne počivaju na otkrivanju starog nego razumijevanju novog. A to novo je neumorni digitalni punk koji se susreo s Mars Volta u 'I Need Your Love', garažni ska 'The Coming Of Spring', 'Echoes' s pola puta između indie-rocka i dancea ili ambijentalna neuroza 'Killing'.

Kad slušam 'Echoes' osjećam da imam tijelo koje nečemu služi, a da nije samo glava ta koja ima svrhu postojanja, premda mi kod albuma ne pada na pamet Abba kao referenca, nego njujorški nojzeri i želja za prožimanjem glazbe uzbuđenjem. A Gabriel, Luke, Vito i Mattie čak i ne djeluju kao neki veliki zezatori, ali im je jasno ono osnovno - da je i mozgu bolje uz jednostavno veselje.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
26. rujna 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR