![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(Geffen/Aquarius; 2004.)
Da će album biti običan pokazalo se kad su Roots zasvirali na njemačkom Rock Im Parku pred nekih dvjestotinjak ljudi (ostalih 60.000 bilo na RHCP) i sat vremena stvarali groove preko kojeg je padao vodopad rima. U pozadini je za bubnjem sjedio korpulentni i glavati Ahmir s češljem u glavi, Leonard je pun ljubavi prebirao po basu, gitari je ostalo da lansira tu i tamo kakvu harmoniju, a preko toga je Black Thought ozbiljna lica sipao još ozbiljnije tekstove. Publika nije imala šta drugo nego lagano se uplesati i ne prestati kimati glavom na nešto što je posljedni put toliko jednostavno, a obuzimajuće bilo sa 'Seven Nation Army'. Takav je i 'The Tipping Point'
Album je nastao spontano i bez pritisaka. Nakon milijuntog, a prije trilijarditog live nastupa Roots su snimili album u svojoj Philadelphiji tako što su se danima sastajali i đemali. Svirali su što bi im u tom trenutku došlo, a svraćali su im kojekavi likovi koji su bili u prolazu pa bi i oni nešto ostavili (Captain Kirk Douglas, Frankc Knuckles, Jean Grae, Martin Luther, Devin The Dude, Dave Chapelle). Proces istovara kreativnost počeo je s 'I Don't Care', turbogruvastičnom pjesmom o prženju basa i bombanju bubnja što je za album kojem je bitno da zvuči dobro i to samo uz pomoć ritma dovoljno savršeno. Ono što su snimili bendov glavešina (a veliku glavu zbilja ima) Ahmir '?uestlove' Thompson probrao je za 'The Tipping Point' imajući na umu da želi što kraći album (nije mu uspjelo - traje 55 minuta).
Naslov šestog Roots studijanca (sedmi je po redu ako se računa 'Roots Come Alive') preuzet je iz knjige Malcolma Gladwella koji ovom frazom opisuje pojavu prerastanja stavova pojedinca u fenomene i društveno prihvaćene stavove. Da će svojom glazbom promijeniti svijet posljednji su put vjerovali hipijaneri, ali da kap koja prelije čašu i bude ono posljednje nešto što potakne na promjenu može biti mala stvar, što znači i komad okrugle plastike, sasvim je moguće. Ali 'The Tipping Point' se ne odnosi samo na Roots i njihovo spajanje artističkog s popularnim u svrhu osvještenja crnaca za borbu za pravedniji položaj nego i, s obzirom da se radi o jednom sasvim standardnom hip-hop albumu, na žanr u cjelini. Ovdje su picajzle pronašle glavnu zamjerku albumu, nakon tendencioznog koncepta, u običnosti. Onaj jedan poznati neovisni site, koji bi dao pozitivnu ocjenu svemu što je zvukom avangardno pa makar i bilo najdosadnije na svijetu, uz uvjet da im izdavač pošalje dovoljno uvjerljivi tekst o smislu albuma, rekao je, otprilike, da ovo nije umjetnost nego proizvod. Hm, čini mi se da se njima ovo ne sluša jer nije neslušljivo
Muzika zahtjeva neku vrstu odgovora, rekla su jednom dva Brata. 'The Tipping Point' nije avangardna umjetnost čiji smisao postoji kad joj ga netko inputira, nego samo običan hip-hop prepun groovea, s pokojim refrenom, soul semplom i punom knjižicom rima. Proizveden je zato da na sat vremena osjetiš toplinu bliskosti i normalnosti i da shvatiš kako i kad si ograđen standardima možeš izgraditi individualni svijet. Da budeš normalan i sobom bogat čovjek. Zadnji put kad je nešto zvučalo ovako čilasto, a dobro bilo je u doba spore elektronike. Nju je vrijeme prilično pojelo, a i 'The Tipping Point' će imati opako borbu s testom vremena. Sad je dobra običnost koja se rijetko nalazi.
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||