albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Mada je već dvadeset godina prošlo otkako They Might Be Giants sviraju, oni i dan-danas sa svojim najnovijim albumom zvuče kao da bi mogli postojati godinu-dvije: mladi su i ludi i budućnost je pred njima. Možda ne bi u životu tako dobro prošli kad bi karijeru počeli s ovim albumom, i vjerojatno ne bi imali današnje sljedbeništvo, ali šarm TMBG je apsolutno i dalje neupitan.

John Flansburgh i John Linnell znaju se još iz srednje škole, ali su They Might Be Giants pokrenuli tek 1982. kada su već živjeli u Brooklynu u New Yorku. Izrasli su iz post-punk ere kombinirajući u svojoj glazbi artizam, blesavoću, mladenačku bezobzirnost, duhovitost i ljepljive melodije kojima su pokorili uglavnom američke studentske domove gdje im vjerojatno i danas živi veći dio publike kojoj su prodali tih nekoliko milijuna (navodno - tri) primjeraka svojih desetak albuma. Otpočetka su They Might Be Giants funkcionirali kao duo pomažući si ritam mašinama i raznim snimkama pa iako zadnjih 10 godina imaju cijeli bend iza sebe, to su ipak samo fizički radnici, a par Johnova su kreativni Divovi. Oni su i za doba svojih početaka bili poprilično čudni, dok sada možda ne bi izazvali razljapljenje čeljusti, ali u svakom slučaju neobični jesu. Vrhunac je ovaj turbo-eklektični bend imao prije deset-jedanaest godina, taman pred grunge buktinju kada su objavili svoj album 'Flood' i pokosili svu gitarsku alternativu. Ljudi ih uglavnom i poznaju po pjesmama s tog albuma: 'Birdhouse In Your Soul' i 'Istanbul (Not Constantinople)' - genijalnom komadu geografsko-epistemološke catchy zezancije kakvu i Stephin Merrit poželi imati na svojim boljim radovima (kao da takvih ima više od jednog!?!). Ironično, baš taj grunge s gitarom u prvom planu koji ih je pregazio sad se na ovom albumu vraća - baš ta gitara je za jedan ovakav nestandardan art-pop bend na ovom albumu malo predominantna i premoćna. A ni jedno od glavnih oružja TMBG - tekstovi, nisu ni izdaleka toliko bizarno-smiješno-iznenađujući.

'Man It's So Loud In Here' je njihova stara stvar koja je prije zvučala tko zna kako, ali ovdje je poprilično u pravcu oktan-rock Depeche Mode, s jedne strane prenapadna, a s druge zarazno melodična. 'Boss Of Me' je recimo upravo s obale Kalifornije gdje rastu budući neo-punk klinci, a 'Drink!' je čisti Pogues trenutak s jeftino-genijalnom mišlju - "What words rhyme with buried allive?". 'Yeh Yeh' je prerade Georgie Fame i koliko god blesava bila, prvo mjesto na koje se može uklopiti je ovaj album.

Tko zna, možda je na par Johnova loše utjecao rad na glazbi za seriju 'Malcolm u sredini' i soundtrack 'Austin Powers 2', ali svakako su si malo otupili oštricu - malo su preobični, prestandardni. Glazba je čak malo prerokerska što je svakako daleko od početaka kad su TMBG bili dvojac kompjutorskih gikova koji je umjesto benda imao struju (i uređaje koji rade na nju). Tekstovi su daleko od urnebesnih čačkanje po klišeima i frazama, a općenito sam filing albuma je malo suhonjav - to je to, ali malo se putem izgubilo. Međutim, na 'Mink Car' još uvijek ima dovoljno slatkih pjesama, nebeskih melodija, upbeat crnjaka i pametnih tekstova (toliko da vam poželim citirati cijelu 'Older') da će mi biti žao što ga neću moći ispreslušavati koliko budem htio jer će ga odgurnuti toranj nove glazbe koji me gleda zdesna. Svejedno, They Might Be Giants je jako kul bend.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR