albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

Čak i nakon sedamnaest godina, kada su postali prvi američki bend koji je objavio svoj prvijenac na britanskoj etiketi 4AD, Throwing Muses ostali su dosljednji sami sebi na najbolji mogući način dajući svu pažnju glazbi, a ne industriji i njenim potrebama. Mnogi bendovi s tako dugim stažom ili ne opstaju ili jednostavno padnu u zamku komercijalnog samoubojstva pri čemu izgube svaki dodir sa svježinom i ljepotom kojoj su bili u početku predani. Kod ovog benda to pak nije slučaj - svježina, sofisticirano sirov zvuk, jednostavnost, soničnost i sama kvaliteta očiti su u jednakoj mjeri kao i na samom početku karijere u osamdesetima.

Throwing Muses raspali su se, ili bolje rečeno, raspušteni su prije 6 godina zbog financijskog kolapsa koji im je onemogućio neko smjelije i visokoprofilno kreativno stvaranje, no u međuvremenu, bend je pronašao sredstva i snimio još jedan hvale vrijedan album u ionako bogatoj diskografiji. Isti izdavač, isti naslov albuma baš kao i na početku, isti vokal u prepoznatljivim aranžmanima, ali je ipak neko drugo vrijeme, nešto više zrelije okruženje. Dovoljno je reći i da Kristin Hersh u svojim pohodima uz sebe ima ponovno polusestru Tanyju Donelly, koja ima ipak tek polovični utisak na ovom uratku, i opet Bernarda Georgesa na basu i Davida Narcizoa na bubnjevima.

Već prepoznatljiva vokalna izvedba pri interpretaciji stihova nazire se i na ovom uratku već sa prvom pjesmom 'Mercury' koja započinje u nešto bržem ritmu, da bi se potom žestina ublažila, te opet sve to nekoliko puta promijenilo kroz četiri minute, posebice oscilirajući se oko refrena - jedna od najučestalijih formi. Dojmovi kao što su teatralnost, grubost, paranoičnost, iskrenost, mučnina, bijes, tuga, sarkastičnost, nasilnost i slično lako se i brzo steknu u tim brojnim naglim promjenama tempa baš kao i u 'Pretty Or Not' kada Hersh djeluje previše staloženo i mirno da bi buknula pri refrenu i popratnoj strofi, dok nešto drugačiju konstrukciju posjeduje ništa manje zanosna 'Civil Disobedience'.

Niti jedna pjesma ne posjeduje niti jedan razlog za ikakvu zamjerku, međutim neke su toliko zarazno dobre da se na njih nesvjesno najviše vraćam. Tako 'Pandora's Box' i 'Status Quo' nagovještavaju fantastične 'Speed and Sleep', te 'Portia' koja zapravo najbolje podsjeća na neke prijašnje uratke, ponajviše u svojim prijelazima. "I'm so mad I could spit" zagrmi milo Hersh dva puta, a onda nastavi sa "I don't invite chaos/It's just that they hate us/I'm sick of pissing them off" u 'Solar Dip', još jednom od najblistavijih trenutaka na albumu, da bi nakon toga uslijedila 'Epiphany' - savršen dokaz kako sestre dobro zvuče zajedno.

Nakon 'Los Flamingos' dvije pjesme izuzetno uspješno zatvaraju album, no Hersh je u vokalnom smislu najupečatljivija u šestominutnoj 'Half Blast' stihovima "Boy you push me so hard/I'm waiting to fall in/To your hallowed Hollywood/Half born, half made" - kao da je i danas tek nesretna tinejdžerka koja boluje od halucinacija, a kroz njene glasnice osjete se suze na obrazu. Suprotno standardnim zatvaranjima albuma laganicama, Throwing Muses su se odlučili za tugaljivost kroz tek nešto bržu i žešću stvar koju najviše pobija nitko drugi doli Hersh dok pjeva "I make you so sad...I worry so bad...I make you so mad...I want you so bad" dok se između tih zaključaka zapravo pita "What can I do?".

Uz dobre pjesme koje čine glasna gitara, bijesni bubnjevi, lijepi stihovi i jedan od najljepših vokala današnjice ide i dobra produkcija - nekad uobičajena a danas ipak rijetka pojava u formi - koja sviralačku ljepotu u svojoj cjelini naglašava više negoli pojedine beatove, studijska dostignuća i slično. Tu su naravno i dalje šarmanti stihovi napisani rukom Kristin Hersh koja samo dokazuje da im se smisao i kakvoća ne gubi ako ih se postepeno i učestalo njeguje. Rijetko koji bend uspije dostići neki vrhunac s novim okupljanjem, ali Throwing Muses to su prevladali i nisu niti malo skrenuli sa svog dosadašnjeg puta. U ponudi vam je pedesetak minuta istinske prave glazbe koja je oličenje svega onoga što u današnjem samoprozvanom alternativnom svijetu masovnih medija nedostaje.

Mario Marušić
marusic@monitor.hr
5. lipnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR